U Derventi su danas, 19.aprila, u Spomen-kompleksu “Čardak” obilježene 34 godine od stradanja 37 Srba iz naselja Čardak, uz poruku da je vječni zavjet da nikada ne budu zaboravljene žrtve koje su ubili pripadnici vojske Hrvatske i hrvatsko-muslimanskih paravojnih formacija.
U Crkvi Svetog apostola Tome služena je liturgija, parastos i položeni vijenci.
Predsjednik derventskog Udruženja ratnih zarobljenika Drago Knežević rekao je da su prošle 34 godine od stradanja na Čardaku na Vaskrs 1992. godine, kada je trebalo da mještani prisluže svijeću i pomole se Bogu sa porodicama, prenosi Srna.
“To nam je bio i biće najteži Vaskrs u životu”, rekao je Knežević i dodao da je većina Srba tog dana ubijena na kućnom pragu, a zločine su počinili pripadnici vojske Hrvatske, potpomognuti paravojnim snagama HVO-a i teritorijalnom odbranom iz Dervente.
Knežević kaže da je Čardak napadnut brz povoda ujutro oko 8.00 časova, a već u podne ovo naselje bilo je spaljena zemlja.
“Kuće su gorjele i nije ostao više nijedan Srbin”, rekao je Knežević.
On je dodao da tokom napada nisu bile pošteđene ni žene, ni djeca, ni starci.
“One koje nisu ubili odveli su u logore Dom JNA, Rabić i Poljare, gdje je komandir Damir Lipovac tukao i lomio ljude. Jedne prilike pobjesnio je, izveo napolje dvojicu logoraša, pucao im u usta i govorio ostalim logorašima da će ovako svi proći. Poljare su ograđivali žicom kao za stoku”, rekao je Knežević.
On je naveo da je za ovaj strašan zločin odgovarao jako mali broj počinilaca, ističući da je 90 odsto zarobljenika umrlo u mladim godinama, ne od starosti, već od posljedica zarobljavanja.
“Desio se ovdje veliki zločin, a izrečene su male kazne”, rekao je Knežević i dodao da su prošle 34 godine od stravičnog zločina, a mnogi logoraši nisu dočekali pravdu.
Gradonačelnik Dervente Igor Žunić rekao je da se danas veoma tužan dan sjećanja na žrtve iz naselja Čardak, ljude koji su zvjerski ubijeni samo zato što su branili svoje ognjište.
“Najgora stvar je što i poslije toliko godina oni koji su najodgovorniji za taj zločin nisu odgovarali na pravi način, ali naša obaveza je da se svake godine ovdje okupljamo da se sjećamo tih žrtava i da ono što se desilo na Čardaku nikad ne zaboravimo”, poručio je Žunić.
On je rekao da je zbog budućih generacija obaveza da žrtve Čardaka nikada ne budu zaboravljene.
“Ono što se desilo tada uvijek može da se desi ako ne budemo okupljeni i ako našu istoriju i zločine nad našim narodom zaboravimo”, izjavio je novinarima Žunić.
Strahote u logorima tokom 55 dana boravka proživio je Ostoja Šarčević, koji je zarobljen 26. aprila 1992. godine i sproveden u logor Dom JNA.
On je rekao da je u zarobljeništvu proveo 55 dana i da je pobjegao sa Tomasovog brda 19. juna 1992, kada je poginulo osam zarobljenika.
“Strašno je. Taman zaboravim to sve i stabilizujem se i dođe poziv iz Suda iz Sarajeva i moram opet ići prisjećati se. I kad bih htio da zaboravim, ne mogu zaboraviti i normalno je da se ne može zaboraviti jer su to bile ogromne patnje. Imao sa 48 kilograma kad sam pobjegao, go do pasa i bos, kopao rovove”, podsjetio je Šarčević.
Dejan Adžić, sin pokojnog Milovana Adžića, koji je živio na Čardaku, ispričao je kako je njegov otac preživio strahote.
“Mučili su ih tri mjeseca, ne daj Bože nikome. Sjekli su im uši, izbijali zube, palili noge, sve sam to vidio na ranama svog oca. Propatio je svašta, preživio i poginuo 1994. godine na Tesliću”, prisjetio se Dejan Adžić, koji je sve muke svoga oca vidio kada je imao 10 godina.
Adžić je naveo da je imao sreću da ga je komšija zajedno sa majkom i sestrom prevezao u selo, gdje je ostao i nije se više vraćao u Čardak.
Na Vaskrs, 26. aprila 1992. godine, pripadnici vojske Hrvatske i hrvatsko-muslimanskih paravojnih formacija ubili su 37 mještana Čardaka srpske nacionalnosti, dok su ostali stradali u zarobljeništvu, u logorima i tokom progona.
Devetnaest tijela pronađeno je u masovnoj grobnici.
Zarobljeno je 40 Srba i odvedeni su u logore u kojima su prošli teška fizička i psihička zlostavljanja.
