Od 1972. godine Sjedinjene Države su uvijek imale neku vrstu tekućeg bilateralnog nuklearnog ugovora sa Sovjetskim Savezom i njegovom državom nasljednicom, Ruskom Federacijom. Ili barem jesu, sve do ove sedmice, kada je istekao posljednji u ovom dugom nizu ugovora – Novi START.
Taj ugovor, potpisan za vrijeme Obamine i Medvedove administracije, postavio je ograničenja na raspoređene nuklearne lansere projektila i bojeve glave. Ali, Trampova administracija i drugi američki konzervativci, u prošlosti su izrazili zabrinutost da ugovor ne uključuje Kinu, značajniju prijetnju Sjedinjenim Državama od moderne Ruske Federacije.
Mnogi kontrolori naoružanja osuđuju kraj ugovora. Majkl MekFoul, ambasador predsjednika Baraka Obame u Rusiji, napisao je da ugovor “tragično” završava, osjećaj koji su podijelili kontrolori naoružanja s druge strane Atlantika. Stručnjaci iz organizacija poput Bečkog centra za razoružanje i neširenje nuklearnog oružja pozvali su Vašington i Moskvu da stvore novi bilateralni ugovor, za koji su rekli da bi se kasnije mogao proširiti.
Bilateralni nuklearni ugovori su proizvod drugog vremena
To bi bila pogreška, jer problem s Novim START-om – zaista, sa samom prirodom bilateralnih nuklearnih ugovora – ide dalje od toga da se Kina posebno izostavlja. Radi se o tome da su izgrađeni za fundamentalno drugačije doba.
Svijet više nije podijeljen – ali nuklearno oružje jeste
U sedamdesetima, bilateralni nuklearni ugovori imali su smisla. Rješavali su ključno pitanje: svijet, barem oni njegovi dijelovi koji su zabrinjavali Sjedinjene Države, bio je podijeljen na dva dijela. Niksonova administracija nastojala je osigurati da u podijeljenoj Evropi ne započne vrući rat, te je u tu svrhu pregovarala o sporazumu SALT (Sporazum o ograničenju strateškog naoružanja, o ofenzivnim projektilima) i ugovorima o antibalističkim projektilima (koji su ograničavali odbrambeno oružje). Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa, dogovoren pod Reganovom administracijom, bio je osmišljen kako bi se smanjila mogućnost sukoba u Evropi.
Ali svijet više nije podijeljen, a Evropa je sada pod kontrolom Brisela, od Atlantika do Baltičkog mora. Jedini smisao bilateralnog ugovora bio bi spriječiti Ameriku i Rusiju da dobiju previše nuklearnog oružja. Ali, iako je to možda divljenja vrijedan cilj, ne bi trebao biti glavni cilj vanjske politike. Uostalom, desetine nuklearnih eksplozija mogle bi eliminisati zemlju kao održivog aktera; stotine bi mogle decenijama poremetiti cijelu ljudsku civilizaciju, ako ne i potpuno je uništiti. I nikada nije razmatran ozbiljan prijedlog koji bi ograničio broj ofanzivnog nuklearnog oružja na stotine ili desetine.
Cilj je, kao što je bio sedamdesetih i 1980-ih, izbjeći rat koji bi na kraju mogao prerasti u rat koji izaziva upotrebu nuklearnog oružja. Kada je Evropa bila podijeljena, scenario od kojeg se strahuje ide otprilike ovako: Revolucija se događa u zemlji lojalnoj Strani A. Strana B šalje trupe da pomognu revoluciji da napreduje; Strana A puca na trupe raketom. Strana B uzvraća napadom na bazu iz koje je raketa ispaljena vlastitom raketom, možda malom taktičkom nuklearnom napravom. Strana A uzvraća višestrukim taktičkim udarima. I spirala se nastavlja sve dok obje prestonice ne budu u plamenu.
Kina je ključni problem koji nijedan ugovor ne rješava
Taj se scenario sada ne događa u Evropi. Ali, spirala bi se mogla dogoditi u Aziji, gdje Kina nastoji proširiti svoju sferu uticaja. I apsolutno ništa ne reguliše kineske nuklearne sposobnosti. Narodna Republika ima otprilike 600 nuklearnih oružja. Ako to ne zvuči puno, to je znatno veći broj od 20 koje su imali, a koje bi mogle pogoditi Sjedinjene Države na prelazu vijeka. Iako Kina vjerovatno neće imati slično masivan rast nuklearnog oružja u sljedećih 25 godina, ono će se sigurno nastaviti povećavati dok barem ne bude pariralo broju koji posjeduju Sjedinjene Države.
To je nešto što istinski prijeti američkim interesima. Izostavljanje ih samo da bi se dobio još jedan bilateralni ruski ugovor, relikt sistema Hladnog rata, je ludo.
Evropa pred teškim izborom: Francuski kišobran ili nuklearna fragmentacija
Gdje to ostavlja Evropu? Bilateralni sistem bio je nevjerovatno koristan za kontinent, jer je ograničavao količinu nuklearnog oružja koju je Rusija, nesumnjivo najveća prijetnja EU, mogla posjedovati. Ali sada ga više nema.
Kontinent ima nekoliko mogućnosti. Još uvijek ima dvije nuklearne sile, Ujedinjeno Kraljevstvo (povezano NATO-om) i Francusku, jedinu članicu EU s pristupom domaćem nuklearnom oružju. Francuska nije bila suptilna u pogledu razmatranja proširenja svog nuklearnog kišobrana. Ali to bi značilo prihvatanje francuske hegemonije, što je nešto što neki dijelovi Evrope možda ne žele učiniti.
Mogli bi se nadati da će Sjedinjene Države ostati, ali kako je Trampova administracija jasno dala do znanja u javnim i privatnim razgovorima, Amerika polako, ali sigurno nastoji natjerati Evropu da preuzme odgovornost – a ako kontinent nije spreman finansijski se braniti, teško je zamisliti da Vašington rizikuje nuklearni armagedon zbog toga.
Bez evropske bombe, bez jedinstva: nuklearna budućnost ide ka blokovima
Evropa bi mogla razmotriti širenje nuklearnog oružja, ali evropski stručnjaci za kontrolu naoružanja brzo su se usprotivili tom stavu, a jedan je rekao: “Prava važnost nije povećati broj nuklearnog oružja… već imati različite načine za sprovođenje te misije.” Drugim riječima, ojačati trijadni sistem (isporuke avinom, podmornicom i kopnenim projektilima). Ali ako cijeli kontinent postane ovisan o šačici francuskih projektila, tada količina opcija isporuke postaje u stvari nebitna.
Bomba pod kontrolom EU ne dolazi u obzir; može se zamisliti satira Evropskog savjeta koje se mora sastati prije slanja zahtjeva za korištenje nuklearnog oružja Evropskom parlamentu, a zatim nacionalnim prestonicama na odobrenje. Takav koncept mogao bi nastati samo s pravom federalizacijom, kojoj će se mnogi sigurno protiviti.
Regionalni blokovi, međutim, mogli bi biti najbolja opcija. Zemlje koje dijele stvarne nacionalne interese, poput Poljske i Baltika, mogle bi razmotriti osiguranje nuklearnih kapaciteta za sebe, na ovaj ili onaj način. To može značiti manju kontinentalnu lojalnost, ali multipolarni svijet možda jednostavno nije mjesto za panevropske pokrete kako to zamišljaju liberalni internacionalisti, navodi “BrusselsSignal“.
