Odnosi između dva velika srpska naučnika u Americi, Mihajla Pupina i Nikole Tesle, bili su loši zbog niza sukoba čiji vrhunac se desio u vreme Teslinog sudskog procesa protiv Guljelma Markonija oko prvenstva u pronalasku radija. Nakon toga Tesla je s Pupinom prekinuo sve kontakte, sve do poslednjih Pupinovih dana, kada su se, po svedočenjima, pomirili. O sukobu s Pupinom Nikola Tesla je govorio u intervjuu za „Politiku“ aprila 1927. godine, koji ovde donosimo.

Nikola Tesla na fotografiji Napoleona Saronija, 1898.
Po dolasku u Njujork, jula 1926, javio sam se pismom g. Tesli i zamolio ga za prijem, kako bih u jugoslovenskoj javnosti mogao nešto da napišem o njemu što će nesumnjivo biti zanimljivo za naš svet. G. Tesla je vrlo zauzet i često putuje, pa je srdačnim zauzimanjem njegovog odličnog prijatelja, profesora njujorškog Univerziteta g. dr. Paje Radosavljevića, prijem određen za 13. januar 1927. U tome međuvremenu sam obilazio druge varoši istočnog dela Severne Amerike.
U centru Njujorka, između Hadsona i Istočne reke na 34. ulici Brodveja, izdiže se veliki hotel Pensilvanija ispod koga je železnička stanica Pensilvanija Komp, čiji vozovi prolaze kroz tunele ispod obeju reka u razne pravce Amerike. Na petnaestom spratu ovog oblakodera, okrenutog jugoistoku, stanuje inžinjer g. Nikola Tesla.
Određenog dana, u 7.15 časova popodne, ušao sam u tu ogromnu zgradu, čiji su hodnici bili prepuni raznoga sveta. Bile su tu sve mase načičkane na šalterima hotelskog bankovnog odeljenja s leve, raznim odeljenjima za druge hotelske usluge s desne strane. Kroz taj žagor, došao sam do telefona i zatražio vezu sa sobom br. 1522 E.
– Imam li čast da govorim s inžinjerom g. Nikolom Teslom? – progovorio sam na engleskom, pošto sam dobio vezu.
– Da, gospodine – bio je odgovor.
Glas je bio svež, zvonak i odlučan.
– Mogu li da govorim maternjim jezikom sa vama?
– A, Vi ste, g. Petkoviću? Biću kroz deset minuta dole. Pričekajte me kod dizalica – odgovorio je Tesla na najčistijem našem jeziku i zatvorio vezu.

Razgovor s Nikolom Teslom u “Politici”, april 1927.
Za to vreme otišao sam do njegovog sprata i prošetao hodnikom. Još na daljine primetio sam da o mesinganoj kugli za otvaranje vrata, jedne od mnogih soba, visi na svilenom gajtanu nekakav karton. Pomislio sam da je to njegova soba i nisam se prevario. Na kartonu su bile naštampane na engleskom ove reči: „Molim vas ne uznemiravajte stanovnika ove sobe.“ Kad sam i tu želju zadovoljio, spustio sam se dole i seo u jednu od mnogih fotelja, između vodoskoka i raznoga cveća, gledao u hodnik sa 12 otvora za dizalice. Bio sam i malo nervozan. U glavi su mi se preturala razna pitanja, koja sam mislio da mu postavim, zajedno sa onim što sam već prikupio o njemu.
Kad se otvoriše vrata na prvom liftu desne strane, opreznim korakom iziđe samo jedan čovek. Visok, vitak, suv, koščat, sa polucilinderom na glavi, zabačenom malo natrag, sa kaputom preko ruke, štapom, rukavicama i jednim paketom u ruci, stao je i tražio pogledom oko sebe. Osetio sam da je to on, i prišao mu sa rečima:
– Gospodin Tesla?…
– Mislio sam da ste vi mnogo stariji, g. Petkoviću – progovori on umesto potvrde.
Ostavili smo stvari u garderobi i pošli u ogromni restoran, gde su harmonično bili zastupljeni motivi svih kontinenata sa jednom amerikanskom originalnošću i u kome se muzika čula kroz viseće membrane. Sa desne strane, uz zid, njegov sto, za kojim on obično sedi sam, bio je postavljen za dvoje. Pošto smo seli, posmatrao sam ga pažljivo, da bih imao što jači utisak. Ima zelenkasto plave oči, duboko usađene u duplje, gotovo nepomične. Kosa razdeljena na sredini. Borba vođena kroz njegov život, pun zanimljivosti, jasno se ocrtava na licu.

Nikola Tesla 1916. pokazuje fotografiju svoje laboratorije iz Kolorado Springsa načinjenu 1899. godine
– Koliko dugo ste ovde? – prekide moje posmatranje g. Tesla.
– Osam meseci.
– Kako vam se sviđa Amerika?
– Vrlo mi se sviđa i želeo bih za ovo vreme, na Kolumbija Univerzitetu, da usisam u sebe i odnesem u našu zemlju ovaj konstruktivni američki nerv.
– Za to je potrebno imati jaku volju i biti veliki idealista, pa će se uspeti – veli prijateljski smešeći se g. Tesla.
Zatim mi g. Tesla objasni da on svakog dana sam određuje šta će mu se kuvati, i da je za danas naredio i ribe, pored supe od celera, raznog povrća, mleka, jabuka i šljiva iz Kalifornije u medu, a da ja, ako mi se sve to ne sviđa, uzmem šta drugo a karte. Rekao sam mu da ja nisam isto ljubitelj mesa i da je sve to po mome ukusu.
– To je dobro da tako mladi pazite na hranu – veli g. Tesla, uvek nasmejan, pa mi objasni da on može sve jesti, ali da su mu mleko i povrće uvek bili najprijatniji. Posle mi je ispričao kako je još kao mladić, dok je bio u Pešti, imao utakmicu sa jednim svojim prijatelje u pijenju mleka i da je kod 38 boce bio potučen.

Nikola Tesla 1935.
– Poznajete li g. Pupina? – upitao sam ga, želeći da tako otkrijem tajnu u odnosima između ova naša dva zemljaka u Americi i čujem i g. Teslino mišljenje o g. Pupinu, pošto sam mišljenje g. Pupinovo čuo po viđenju sa njime.
Onda mi je g. Pupin bio rekao:
„Šta Vi tamo proslavljate Teslu (mislio je na sedamdesetogodišnjicu)? Nije on mističan čovek; i on je običan kao i svi drugi ljudi. Dokle će naš narod da slavi samo tajanstvene osobe, a ne ono što je svakome jasno da shvati?“
To me je pri susretu sa g. Pupinom vrlo zbunilo, jer sam bio u Americi kad je ta sedamdesetogodišnjica proslavljena u našoj zemlji, i tako sam bio pošteđen da čujem i višem što se osećalo po škrgutu zuba g. Pupina.

Mihajlo Pupin, 1916.
Sećanje na prošlost
Kad sam g. Tesli postavio ovo pitanje, on se namrštio i podignuvši ruku odmahivao njome, kao da se brani od nečega što mu je vrlo neprijatno.
Malo zamišljen počeo je da mi priča:
– Kad sam ja došao iz Francuske u Ameriku pre četrdeset i dve godine, kao inžinjer kod g. Edisona, g. Pupin je bio predavač u školi i privatno je poučavao đake. Kad sam ga upoznao, srpski je govorio vrlo rđavo, jer je u Ameriku došao vrlo mlad.
Kada je od direktora engleske telefonske kompanije dobio posao, došao je k meni sa molbom da mu pomognem u radu jer se on zapleo nekako i ne može dalje. Učinio sam to vrlo rado i od sveg srca izveo taj posao. Posle toga, kad sam ga sreo, ja sam rekao: „G. Pupin, meni je bilo osobito prijatno da sam mogao da vam pomognem“, a on mi odvrati skoro naljućen, da je on i sam to znao i umeo i da ja nisam ništa učinio za njega.
Bolelo me je to njegovo ponašanje tim više što smo bili iz jednoga kraja, ali sam ipak prešao preko toga, pa ga docnije puštao i suviše blizu k sebi.

Pupinovo pismo Tesli iz 1891, pisano na engleskom jeziku
Docnije prilikom jednoga predavanja na Kolumbija univerzitetu, u kome sam ja izneo teoriju primenjenu na mome transformatoru za prenošenje sila na veliku daljinu (radio) i objašnjavao kakvu će to korist učiniti čovečanstvu u svima primenama, g. Pupin je u društvu svojih prijatelja zviždanjem ometao to predavanje, te sam ja jedva umirio zavedene slušaoce i dovršio svoje izlaganje. U tome mi je pomogla činjenica da ja nemam neprijatelja u celom čovečanstvu izuzev dva-tri zavidljiva čoveka.
A prilikom procesa koga sam poveo protivu g. Markonija za ukradene mi aparate i nacrte iz patentnog odeljenja, g. Pupin, pozvan da svedoči kao moj zemljak, bio je uz g. Markonija, te sam ga tek posle trogodišnjeg jurenja po sudu najzad pod zakletvom naterao da prizna da je prenošenje sila na veliku daljinu (radio) moj izum.
Ali neka ih neka se raduju u sadašnjosti (mislio je na tih nekoliko svojih neprijatelja) od koje ću primiti samo ono što sâm, silom svoje sopstvene snage mogu da otmem, a neka budućnost kaže istinu i svakoga oceni po radu i zasluzi. Njihova je sadašnjost a moja budućnost, za koju sam i radio.
G. Tesla je bio očigledno uzbuđen, te sam ja ćutao za sve vreme do me on nije ponovo nasmejan ali suznih očiju ponudio polama (bundevom), kako se to u Lici kaže.

Pismo Mihajla Pupina Kenetu Sviziju iz 1931. u kojem mu saopštava da ne želi da se priključi proslavi Teslinog 75. rođendana
– Možete li mi što reći o g. Markoniju? – obratio sam se ponovo g. Tesli.
– Markoni je magarac, gospodine. Sećam ga se kad je dolazio k meni da mu objasnim funkciju svoga transformatora za prenošenje sila na veliku daljinu, za koji je jedan engleski matematičar u prisustvu g. Edisona rekao: da je najveći između stotine mojih patenata i da je to bilo moguće učiniti samo jednom genijalnom matematičaru. G. Edison se nasmejao i rekao: „G. Tesla nije matematičar, ali on ume da računa.“ G. Markoni je posle svršenog objašnjavanja i izlaganja o svima primenama toga moga principa, izjavio da je to nemoguće.
Kada sam iz Kolorada slao sa visine od 2.000 metara električnim talasima signale oko celoga globa, g. Markoni je vršio neuspele pokušaje sa mojim aparatima na Okeanu. Posle je g. Markoni dolazio u Ameriku da održi predavanje o tome kako je on prvi bio koji je poslao te signale oko Zemljine kugle. Ja sam otišao da ga čujem, a on se iznenada razboleo i predavanje odložio, da ga do danas ne održi.

Guljelmo Markoni i Benito Musolini, 1927.
Teorija relativiteta
– Šta mislite o Teoriji relativiteta, o kojoj govori Ajnštajn?
– Ta teorija je samo pokušaj da se svi prirodni fenomeni obuhvate jednom formulom, što je kao pokušaj naučna senzacija, ali ja u tome ne vidim ništa praktično.
Posle se g. Tesla raspoložio i pričao mi kako su u ono vreme mislili da je on satana, i jedna žena je dolazila da ga ubije zbog toga. Kad je on izašao pred nju i ne znajući za njene namere, ona ga je molila da joj oprosti.
U to vreme je došao i neki hipnotizer Talijan u Ameriku i činio čuda od sugestije voljom, te su neki došli na ideju da mu dovedu g. Teslu da nad njim izvrši te psihičke oglede.
– Seo sam i ja pred toga hipnotizera, jedne večeri – priča g. Tesla. – Kad mi je reko da ću ja raditi sve što mi on naredi, obavestio sam ga da pre nego on pomisli šta ja treba da učinim, ja znam šta će on da kaže. On je na to prebledeo i izjavio da mu je sa mnom nemoguće eksperimentisati.

Nikola Tesla 1933
– Pa kako vi objašnjavate tu svoju veliku i magijsku moć, g. Tesla?
On je poduže ćutao na to pitanje, dok mu se na licu izražavao sve više veliki bol, da najzad izgovori skoro nečujno:
– Nikad se žene nisam dotakao. Kao student sam voleo jednu devojku, na odmoru kod roditelja u Lici. Bila je visoka, vitka, i imala je neobično pametne oči.
Iskaz Miloša Tošića koji je posredovao poslednjem susretu i pomirenju Tesle i Pupina
***
Odlomak iz knjige
Ko je pronašao radio: O sukobu Markonija, Pupina i Tesle
piše: RIČARD MANSON
…Tesla je osnovnu patentnu prijavu za radio u Sjedinjenim Državama podneo 1897, a patent mu je odobren tri godine kasnije. Prijava se odnosila na bežični „sistem prenosa električne energije“ koji će „prenositi razumljive poruke na velike daljine“. (Tesla je podneo prijave i za druge patente vezane za radio, usredsređene na prenos kroz zemlju, posle eksperimenata u Kolorado Springsu.) Iako je Markoni zatražio patent u Engleskoj 1896, u Americi je podneo zahtev tek novembra 1900. godine, kada je odbijen. Italijanski pronalazač tokom sledeće tri godine ponovo je podnosio zahtev uporno tvrdeći da nije znao za Tesline ideje i uređaje.
Zavod za patente SAD redovno ga je odbijao i 1903. godine izdao je vrlo oštru izjavu: „Markonijevo pretvaranje da nije znao za prirodu ’Teslinog oscilatora’ gotovo je besmisleno. Pojam ’Teslin oscilator’ potpuno se odomaćio na oba kontinenta [u Evropi i Severnoj Americi].“ Jedan Markonijev saradnik kasnije je priznao da Italijan nije shvatao ni ulogu zemlje u prenosu električne energije. „Nismo ništa znali“, kazao je, „o važnosti dužine prenesenog talasa na razdaljinu na koju se poruka prenosi“.
Ipak, Markonijeva „Kompanija za bežični telegraf“ – delimično zahvaljujući dramatičnim demonstracijama mladog Italijana, njegovom poslovnom oštroumlju i porodičnim vezama s bogatim engleskim plemstvom – cvetala je na berzama, a vrednost britanskih deonica brzo je porasla s tri na dvadeset dva dolara. U Sjedinjenim Državama u njegovu kompaniju novac je ulagao Endru Karnegi, a Tomas Edison davao mu je inženjerske savete. Iz razloga koji nikad nisu objašnjeni, ali verovatno imaju veze s takvom finansijskom i naučnom podrškom, Zavod za patente SAD prešao je preko ranijih odbijanja i 1904. odobrio Markoniju patent za radio.
Tesla se trudio da ostane miran dok je Italijan privlačio sve veću pažnju. Kad mu je jedan inženjer rekao: „Čini se da vas je Markoni nadigrao“, Tesla je odgovorio: „Markoni je dobar čovek. Neka radi. On koristi sedamnaest mojih patenata.“
Štaviše, u ranim danima razvoja svog bežičnog sistema Tesla se ljubazno sastao s italijanskim naučnikom da mu objasni „ulogu mog transformatora za prenos energije na velike daljine“. Drugom prilikom pak Tesla je bez okolišanja izjavio da je njegov sistem bolji i rekao: „Gospodin Markoni bezuspešno eksperimentiše s mojim uređajima.“ Jednom je za Markonija kazao da je „magarac“.
(…) Uveren da je prvi patentirao i pisao o konceptu radijske komunikacije, Nikola Tesla je avgusta 1915. podneo je tužbu protiv Markonija. Nemačka telefonska kompanija „Telefunken“ takođe je tužila Markonija, a sledeće godine Markonijeva kompanija odgovorila je tužbom protiv vlade SAD zbog neovlašćene upotrebe radija tokom Prvog svetskog rata. Ta tužba podstakla je Frenklina Ruzvelta, tadašnjeg vršioca dužnosti ministra ratne mornarice, da vlada ojača svoj položaj starom Teslinom prepiskom s Odborom za svetionike koji dokazuju „Teslinu sposobnost da obezbedi uređaj za bežičnu telegrafiju“.
Prvi slučaj iznesen je pred najviši sud Francuske. Tesla je svedočio da je Markonijev patent od drugog juna 1896: „samo masa nesavršenosti i grešaka… Poslužio je samo da zavede mnoge stručnjake i uspori ispravan razvoj.“ Sudija Bonžan se saglasio i izjavio da je Teslin izum stariji od Markonijevog.
Tužba vlade SAD godinama se vukla po sudovima; bruklinski okružni sudija doneo je odluku u Markonijevu korist, a Odštetni sud je 1935. oborio tu presudu, obesnažio Markonijev temeljni patent i doneo odluku da je Teslin izum stariji. Gotovo deset godina će proći pre nego što Vrhovni sud SAD donese odluku u Teslinu korist.
Ironično je što Tesla, uprkos svojim naporima da dokaže prvenstvo kao pronalazač radija, nikada nije prigrlio sam uređaj. „Znam da sam otac radija, ali ga ne volim“, rekao je. „Radio je smetnja. Nikad ga ne slušam. Radio ometa pažnju i koncentraciju.“
Stručnjaci su zauzeli različite strane u sudskoj bici. U Teslinu odbranu stao je Džon Stoun, ugledni istraživač u laboratoriji kompanije „Bel“ u Bostonu. Markoni se, svedočio je Stoun 1916, pogrešno usredsredio na električno zračenje i „tek mnogo kasnije shvatio je istinsku ulogu zemlje… Markonijev stav naveo je mnoge da suviše usko ograniče mogući domet prenosa“. Nazvavši Teslin rad „putokazom“, Stoun je izjavio da se savremena radijska tehnologija „vratila u stanje do kog ju je Tesla razvio.“ Stoun je takođe izneo mišljenje koje su prihvatili mnogi: „Mislim da mi ne razumemo Teslu. On je toliko ispred svog vremena da ga mi ostali smatramo sanjarom.“
U međuvremenu je Mihailo Pupin, profesor na univerzitetu Kolumbija, istupio da preuzme zasluge za radio. „Ja sam izumeo bežični prenos pre Markonija i Tesle, i ja sam ga nesebično dao onima koji su sledili za mnom!“
Priznavši da nije podneo zahtev za patent, Pupin je svedočio: „Po mom mišljenju zasluge za otkriće bežične telegrafije pripadaju gospodinu Markoniju i nikome drugom.“
Tesla nije mogao da prikrije šok i zgražanje. „Dok je gledao sunarodnika Srbina na podijumu za svedoke, izvestio je jedan novinar, Tesla je toliko zinuo da je gotovo razvalio vilicu.“
Kad je najzad izašao da svedoči, Tesla je svoje tvrdnje da je prvobitni pronalazač radija sistematski dokumentovao člancima i govorima, kao i izveštajima sa svojih demonstracija bežičnog prenosa pred brojnom publikom u Sent Luisu 1893. Tesla je takođe uporedio svoje šeme s Markonijevim zahtevima za patente i izjavio: „Videćete da ništa od ovog Markonijevog uređaja nije ostalo u savremenim radijskim sistemima.“
Očekivalo bi se da bi Mihailo Pupin, sunarodnik, imigrant i pronalazač, bio Teslin saveznik. Kao i Tesla, Pupin je odrastao na selu Vojne krajine. Obojici su očevi bili seoske starešine, dedovi su im bili ratni junaci i obojica su izbegli vojnu službu. Pupin je došao u Sjedinjene Države 1874, s petnaest godina i svega nekoliko novčića u džepu, i nekoliko mučnih godina utovarao je ugalj za pedeset centi po toni. Dvojica mladih naučnika upoznali su se u Njujorku i često su razgovarali o prvobitnim teškoćama. Tesla je čak pomogao Pupinu da savlada američki engleski kako bi se zaposlio u telefonskoj kompaniji.
Obojica su bili tamnokosi, češljali se unazad i nosili četkaste brkove, ali imali su različitu narav, različite vizije i različite pristupe nauci. Kako se jedan zajednički prijatelj (Bogdan Radica) izrazio: „Tesla je bio introvertan, zatvoren u sebe u svoju nauku. Pupin je bio otvoren prema svetu, oženio se bogatom ženom i verovao je u bogatstvo. Tesla je bio siromašni svetački čovek za kog je nauka bila jedina stvarnost. Naš veliki vajar Ivan Meštrović govorio mi je da je Tesla izmučen i zamršen čovek, a da je Pupin veoma vedar i prijatan za društvo. No, Teslini naučni napori bili su dublji od Pupinovih.“
Pupin je s vremenom dobio stipendiju za studije u Berlinskom univerzitetu i Kembridžu, vratio se u Ameriku 1889. kao ugledni fizičar i pomogao je osnivanje programa studija elektrotehnike na univerzitetu Kolumbija. U početku je branio Teslin sistem naizmenične struje do te mere da je gotovo izgubio profesorsko mesto zbog „veličanja“ ove nove tehnologije. Suparništvo između dvojice imigranata nastalo je kad je Pupin stao na stranu tvrdnje Elihua Tomsona da je on stvorio prvi i najdelotvorniji motor na naizmeničnu struju. Čak i kad je sudija Taunsend 1900. godine odlučio u Teslinu korist, Pupin je nastavio s kritikama i sve češće se svrstavao uz Tesline suparnike, naročito uz Tomsona i Markonija.
Stavovi ove dvojice Srba prema telefonskim i telegrafskim vezama temeljno su se razlikovali. Pupin je želeo da postepeno poboljšava postojeće sisteme, a Tesla da ih odmah zameni bežičnom tehnologijom.
Tesla je živeo za pronalazaštvo i umeo je da šarmira odbore za patente. Pupin je radio pre svega kao profesor, i često se sporio s tim odborima. Na primer, februara 1894. podneo je prijavu za patent tvrdeći da je „prvi osmislio praktičnu primenu tog načela u višestrukoj telegrafiji“, ali poverenik je hladnokrvno odbio njegovu prijavu s obrazloženjem da su od njegovih ideja stariji „patenti Tomsona i Rajsa, kao i Teslin članak ’Eksperimenti s naizmeničnom strujom’.“ Poverenik je otišao i dalje rekavši da je Pupin jednostavno „umnožio Teslina električna kola“ i da nije pokazao ništa bitno novo.
Pupin se osvetio autobiografijom od četiristo strana pod naslovom Sa pašnjaka do naučenjaka u kojoj ni rečju nije spomenuo Teslin doprinos elektrotehnici. Za tu knjigu dobio je Pulicerovu nagradu 1924. i time privukao pažnju na svoju verziju istorije. U opširnim odeljcima o naizmeničnoj struji Pupin je hvalio Mihaila Osipoviča Dolivo-Dobrovoljskog kao prvog naučnika koji je upotrebio trofazni sistem i Elihua Tomsona kao tvorca motora na naizmeničnu struju. Zanemarivši Teslin pionirski rad, napisao je: „Da je kompanija ’Tomson-Hjuston’ dala samo Elihua Tomsona [kompaniji „Dženeral elektrik“], njen doprinos bio bi izuzetno značajan.“
Gotovo niko od vodećih naučnika nije se slagao s Pupinovim previdom. Čak i Čarls Stajnmec, naučnik „Dženeral elektrika“ koji je godinama pokušavao da ospori ili preotme Tesline radove, izjavio je: „Ne mogu da se složim s Pupinom jer je trofazni sistem već postojao u starim Teslinim motorima… Ne vidim ništa u novom… sistemu Dolivo-Dobrovoljskog.“
Bernard Berend, autor najpotpunijeg rada o motorima na naizmeničnu struju, takođe je zaključio: „Indukcioni motor, odnosno motor s obrtnim poljem, izumeo je gospodin Nikola Tesla 1888.“
S Tesline tačke gledišta Pupin ga je izdao za vreme suđenja o Markonijevom patentu. Tesla je zamolio Pupina da „kao zemljak svedoči u moju korist“, ali profesor je stao na stranu Italijana. Kasnije je Tesla besno rekao: „Neka budućnost kaže istinu i vrednuje svakoga prema radu i dostignućima. Sadašnjost je njihova, a budućnost, za koju sam zapravo i radio, pripada meni.“
Pupin je čak odbio da učestvuje u proslavi Teslinog sedamdeset petog rođendana rekavši: „Početkom Velikog rata gospodin Tesla i ja razišli smo se zbog razlike u mišljenjima. Od tada ni on ni ja nismo imali prilike da zalečimo taj razdor.“
No, kad se Pupin 1935. razboleo, pozvao je zemljaka i ovaj ga je posetio. Prema jednom svedočanstvu, „Tesla je prišao bolesniku, pružio mu ruku i upitao ga: ’Kako ste, prijatelju stari?’ Pupin je zanemeo od osećanja. Zaplakao je i suze su mu potekle niz lice.“
Dva dana kasnije Pupin je umro i Tesla mu je došao na pogreb.
Iz knjige Tesla: Pronalazač modernog (Laguna, 2019)