Kada znamo šta nas boli, znamo i gdje možemo početi da se liječimo.
Jeste li i vi jedna od onih osoba koje sve postignu, ali duboko u sebi osjećaju da gube? Jeste li ikada imali utisak da nešto nije u redu, iako “na papiru” sve izgleda dobro? Umorni ste, iscrpljeni, imate problema s koncentracijom, vaše tijelo šalje signale napetosti, a opet – ne možete jasno objasniti šta vam se dešava. Možda mislite da je to samo stres. Možda tražite uzrok u svom zdravlju. Ili u “živcima”.
Sve više ljudi danas dolazi na terapiju upravo s ovim opisom. Nema jedne veće traume, ali postoji osjećaj gubitka snage, smjera, unutrašnje podrške. Nema jasne dijagnoze, a tijelo i um više ne mogu izdržati uobičajeni ritam.
U svijetu koji neumoljivo promovira efikasnost, stalnu dostupnost i perfekcionizam, mentalna iscrpljenost postaje nova tiha epidemija. Ali važno je shvatiti – nije svaka iscrpljenost ista. Slični simptomi često kriju različita stanja. Najčešći među njima su neurastenija, sindrom sagorijevanja i anksiozni poremećaj.
Kako razumjeti razlike
Neurastenija je termin koji datira iz 19. vijeka i još uvijek je prisutan u međunarodnoj klasifikaciji bolesti. Opisuje stanje hronične psihofizičke iscrpljenosti koje se ne može objasniti medicinskim nalazima, ali je izuzetno stvarno za osobu koja ga doživljava. Prati je niz tegoba: stalni umor, razdražljivost, smanjena tolerancija na stres, otežana koncentracija i osjećaj da više ne možete “izdržati”.
Sindrom sagorijevanja najčešće se javlja kod emocionalno angažovanih, predanih ljudi – posebno u profesijama gdje dajete “više od sebe”. To su često ljudi koji ne štede trud, koji u svoj posao ulažu srce. Vremenom se javlja osjećaj emocionalnog pražnjenja, gubitka smisla i motivacije, cinizma i otuđenosti. Posao koji je nekada bio poziv postaje izvor frustracije.
Anksiozni poremećaj karakterizira uporna unutrašnja napetost, anksioznost i teško kontrolirano očekivanje negativnog ishoda. Iako osoba može izgledati funkcionalno, iznutra se svakodnevno bori s osjećajima prijetnje, brige i napora da ostane “normalna”. Često su prisutni fizički simptomi: ubrzan puls, stezanje u prsima, nesanica, mučnina i umor.
Iako različiti po uzrocima i razvoju, sva tri stanja su povezana jednom stvari: unutrašnjim osjećajem da više nemate kapacitet za svakodnevni život, iako se možda još uvijek spolja držite toga.
Priča koja se tiče mnogih
Klijentica, u četrdesetim godinama, majka dvoje djece, dolazi na terapiju osjećajući se kao da gubi sebe. Na poslu sve ide dobro, djeca su zdrava, a muž je podržava. Ali svako jutro se budi s knedlom u grlu. Misli joj nekontrolirano jure po glavi. Tijelo joj je napeto, srce joj ubrzano lupa, ruke joj se tresu. Ispod površine, u tišini svakodnevnog života, zahtjevi, očekivanja i odgovornosti se gomilaju danima, sedmicama i mjesecima. Kada konačno kaže: “Ne mogu više ovo”, kaže to s krivnjom. Nije jedina. Upravo su takvi ljudi – visoko funkcionalni, odgovorni, osjetljivi – ti koji najčešće “izgore” iznutra. Ne zato što su slabi, već zato što predugo nose previše toga.
Šta nas iznutra proždire i kuda to vodi?
Iako se neurastenija, izgaranje i anksioznost naizgled mogu činiti kao različita stanja, često imaju slične korijene. U njihovoj srži nalazimo isprepletene biološke, psihološke i društvene faktore koji, u međusobnoj interakciji, mogu dovesti do ozbiljnog narušavanja mentalnog i fizičkog zdravlja.
Jedan od ključnih uzroka je produženi i kontinuirani stres na koji se osoba nije uspjela prilagoditi. U takvim okolnostima, tijelo ostaje zarobljeno u stanju stalne pripravnosti – s povećanim nivoima kortizola, adrenalina i drugih hormona stresa. Ovaj biološki odgovor, koristan kratkoročno, dugoročno ima destruktivan učinak, iscrpljujući fizičke i psihološke rezerve.
Emocionalna represija također igra važnu ulogu. Mnogi ljudi nisu naučili prepoznati, izraziti i obraditi vlastite osjećaje, već su ih godinama potiskivali – bilo zbog vanjskih očekivanja ili zbog unutrašnjih uvjerenja da ne smiju pokazati slabost. Takve neizražene emocije, posebno tuga, ljutnja, strah ili osjećaj bespomoćnosti, mogu na kraju dovesti do somatizacije i osjećaja unutrašnje stagnacije.
Perfekcionizam i visoka očekivanja od sebe, često usađena u ranom djetinjstvu, dodatno pogoršavaju stanje. Osoba sebi ne dozvoljava slabost, pauziranje, nesavršenost. U želji da zadovolji tuđe ili vlastite standarde, gubi vezu sa stvarnim potrebama i mogućnostima svog tijela i uma.
Nerazriješene traume, posebno emocionalne iz djetinjstva, čine osnovu na kojoj se kasnije razvijaju ranjivosti. Djetinjstvo obilježeno nepredvidljivošću, emocionalnim zanemarivanjem ili uslovnom ljubavlju može ostaviti traga u obliku nesigurne vezanosti, hroničnog osjećaja krivice ili pretjerane odgovornosti. Takve osobe često žive iz nesvjesnog obrasca “Moram zaslužiti mir ili prihvatanje”, što ih dodatno iscrpljuje.
Društveni kontekst je također važan faktor. Nedostatak podrške, hronični osjećaji usamljenosti, nemogućnost postavljanja zdravih granica i nedostatak vremena za sebe često znače da osoba živi tempom koji nije održiv. Bez prostora za regeneraciju, ljubaznost prema sebi i pravu emocionalnu prisutnost, tijelo i psiha se postepeno raspadaju.
Posljedice mogu biti ozbiljne.
Ako se ovi uslovi zanemaruju, posljedice mogu biti ozbiljne. Neuravnotežen nervni sistem vremenom povećava rizik od razvoja depresivnih poremećaja, hronične nesanice, poremećaja pažnje i fizičkih bolesti. Imunitet je oslabljen, povećava se sklonost autoimunim bolestima, pojavljuju se problemi sa srcem i krvotokom, kao i brojni psihosomatski simptomi. Sve to dugoročno dovodi do opšteg pada kvaliteta života, gubitka osjećaja smisla i otuđenja – kako od drugih, tako i od sebe.
Zato su rano prepoznavanje i osvješćivanje uzroka ključni koraci na putu ka ozdravljenju. Jer kada znamo šta nas boli, znamo i gdje započeti liječenje. U svakom slučaju, iscrpljenost nije uvijek nešto što se “riješi preko vikenda” ili “prođe samo od sebe”. Neki umor dolazi iz dubljih slojeva nas samih, od potreba koje smo zanemarili, od emocija koje smo potisnuli, od očekivanja koja više ne možemo podnijeti. Neurastenija, sagorijevanje i anksioznost imaju različita lica, ali zajedničku poruku:
Koje poruke ti šalju tvoja osjećanja?
Diferencijalna dijagnoza i rana intervencija značajno smanjuju rizik od razvoja ozbiljnijih mentalnih poremećaja. Osjećaji nisu slabost. To su poruke. Pitanje je, da li ih slušate ili ih utišavate?
Stanje: neurastenija
Kako se osjećate? Iscrpljeni ste, lako se ljutite, sve vas muči, a posljedice su normalne.
Zašto se to dešava? Dugo ste potiskivali svoje emocije, držali sve pod kontrolom.
Kome se ovo često dešava? Ljudima koji su uvijek “jaki” za druge, ali zaboravljaju na sebe.
Šta vam vaše tijelo pokušava reći? Vaše tijelo je umorno od pretvaranja da je dobro.
Stanje: izgaranje
Kako se osjećaš? Nemaš snage volje, sve te iscrpljuje, čak ni odmor ne pomaže.
Zašto se to dešava? Dugo si pod stresom, nosiš previše tereta, nemaš podršku.
Kome se ovo često dešava? Perfekcionistima, empatičarima, odgovornim ljudima.
Šta ti tvoje tijelo pokušava reći? Vrijeme je da smanjiš svoja očekivanja i udahneš za sebe.
Stanje: anksioznost
Kako se osjećate? Stalno ste napeti, srce vam lupa, misli vam jure, nešto stalno “visi u zraku”.
Zašto se to dešava? Živite u stalnoj brizi, ne osjećate se sigurno.
Kome se ovo često dešava? Onima koji sve analiziraju i pokušavaju spriječiti najgore.
Šta vam tijelo pokušava reći? Ne morate imati sve pod kontrolom da biste bili u redu.
