Diana Budisavljević djevojačko prezime Obekser
(njem. Obexer; Inzbruk, 15. januar 1891 — Inzbruk, 20. avgust 1978) je humanitarka austrijskog porijekla koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila 15.336 djece iz ustaških logora smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Djeca koju je pokušavala da spase, su bila uglavnom srpska sa Korduna, Kozare, hrvatskih i bosanskih sela. Ova akcija je bila jedna od najtežih i po broju spasenih najobimnijih humanitarnih akcija vezanih za koncentracione logore u Drugom svjetskom ratu. Umrlo je 3.254 djece, tokom spasavanja ili odmah po napuštanju logora, iscrpljeno torturom, glađu i bolešću, dok je više od 12.000 izbavljene dece preživelo rat.
Bila je udata za hirurga Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On je bio jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, protjerivanja ili pljačke imovine za vrijeme NDH.
Da bi sačuvala podatke o djeci koju je zbrinjavala tokom rata, vodila je kartoteku o njima, s nadom da bi jednoga dana mogla biti vraćena svojim biološkim porodicama.
Imala je podršku uskog kruga ljudi, svi koji su se bavili spašavanjem djece iz logora rizikovali su sopstvene živote.
Smeštaj spasenih
Rodna kuća Diane Budisavljević u Insbruku.
Prema dnevniku koji je vodila za vrijeme rata, rad na pomoći i spasavanju srpskih žena i djece iz logora je započela u drugoj polovini oktobra 1941. kada je saznala za veliku akciju pomoći koju je Jevrejska opština u Zagrebu organizovala za svoje zatočene članove. Prema istom dnevniku, njena inicijativa u prvom trenutku nije naišla na pravi odziv, posebno iz straha od odmazde, ali se to kasnije promijenilo. I pored mnogobrojnih teškoća na koje je nailazila, uspijevala je da pronađe ljude koji su činili što je bilo u njihovoj moći da prikupljena pomoć stigne u prave ruke.
Spasena djeca su bila smještena na razne načine. Dio njih je bio smješten po raznim hrvatskim porodicama, dio po objektima katoličke crkve, a dio po objektima koji su bili malo bolji od koncentracionih logora iz kojih su spasena. Zbog opstrukcije i otvorenog negodovanja vlasti NDH, hrana i smještaj su dobrim dijelom obezbijeđeni privatnim dobrovoljnim prilozima građana. Interesantno je da je Pavelić dozvoljavao da Zagrepčani udomljavaju logorašku decu samo pod uslovom da budu vaspitana u hrvatskom i ustaškom duhu, čime bi se zatro svaki trag o njihovom porijeklu. Mnoga djeca odrasla su sa promijenjenim identitetom i nikada nisu saznala istinu o svom porijeklu, vjeri ili identitetu. Još u samom logoru djecu su preoblačili u ustaške uniforme.
Da bi pomogla srpskoj djeci i sama je puno rizikovala. Obilazeći logore zarazila se bolestima koje su harale i ubijale mališane. Preležala je tifus i doživjela tri nervna sloma. U radu je imala i saradnike kao što su profesor Kamilo Bresler, tada zaposlen u Ministarstvu socijalnog staranja NDH, sestra Crvenog krsta Dragica Habazin, arhitekta Marko Vidaković, Jana Koh, Tatjana Marinić.
Časopis Arena iz Zagreba je niz godina vodio akciju za povezivanje sada već odraslih ljudi sa svojim porodicama.
Oduzimanje kartoteke
Krajem maja 1945. dva agenta OZNE odnose albume sa fotografijama djece. Po nalogu Ministarstva socijalne politike Hrvatske 28. maja 1945. od Diane Budisavljević je uzeta i cjelokupna kartoteka djece, iako nije bila završena identifikacija i repatrijacija.
Povodom toga je izjavila: „Kazala sam da ako moram kartoteku predati, onda ću mu dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom osobnih oznaka na djeci”.
Oduzimanjem dokumentacije Diani Budisavljević i njenoj saradnici gospođi Džakuli onemogućeno je da dalje rade na identifikaciji velikog broja djece. „Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže”. Njena ponuda da svojim radom pomogne na identifikaciji djece, u Ministarstvu nije prihvaćena.
Poslije rata
Poslije Drugog svetskog rata vratila se da živi povučena i zaboravljena u Inzbruk. Više nije govorila o svom radu za vrijeme rata i do smrti se nije oporavila od posljedica obilaska logora.
Među spasenom djecom bio je i dr Milutin Vučkovac, član Senata Republike Srpske.
Dnevnik
„Dnevnik Diane Budisavljević“, originalno napisan na njemačkom, izdat je u samo 700 primjeraka. Pokriva period od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. Na hrvatskom je izdat u Zagrebu 2003, pod imenom „Dnevnik Diane Budisavljević 1941–1945“, priredila za štampu Silvija Szabo, Hrvatski državni arhiv, Spomen-područje Jasenovac. U njemu je opisivala situaciju, uslove u kojima su se nalazila djeca logoraši, njihova mučenja, stradanja i umiranja, strepnju za njih, za sebe, kao i susrete i razgovore sa nekima od najvećih ratnih zločinaca, odgovornih za genocid u NDH. Dnevnik je objavljen 2003. godine u Zagrebu „Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945“, sačinjen od 388 prevednih zapisa sa njemačkog. Od tada je započelo značajnije istoriografsko interesovanje za njene podvige. Snimljen je film „Dnevnik Diane Budisavljević“. Film je bio apsolutni pobednik 66. Pulskog filmskog festivala 2019. godine.
Citat iz dnevnika Diane Budisavljević:
10. jul 1942, Stara Gradiška: Neka djeca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol (…) Prije podne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora da preda djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet prijetio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora.
Nadbiskup Stepinac i Diana Budisavljević
Diana nije imala pozitivno mišljenje o tadašnjem duhovnom poglavaru katoličkih Hrvata nadbiskupu Alojziju Stepincu. Od njega je nekoliko puta tražila pomoć u spasavanja srpske djece iz ustaških koncentracionih logora. O tim susretima je zapisala :
3.12.1941. Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiksup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo da ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići… Druga audijencija kod nadbiskupa… Nadbiskup je vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu. Ispričao mi je da je zbog stana jedne Židovke bio kod nekog ministra. Taj mu je obećao da će žena moći ostati u stanu, a sad ju se usprkos tome namjerava iz stana izbaciti. Kažem da sam došla tražiti da spasi jedan narod, a on mi priča o nekom stanu. Onda je počeo kritizirati Nijemce, nacizam, Hitlera, da su oni svemu krivi. Kažem mu da se njemački biskupi jako zauzimaju za svoje vjernike i suprostavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih su prešli na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih… Na kraju obećava da će se zauzeti. Budući da u to mnogo ne vjerujem, nazivam… kanonika Bakšića i molim za prijem. Molim da sa svoje strane utječe na nadbiskupa. Molim da se kanonici sastanu i da se svi zajedno zauzmu za progonjene s Korduna.
Priznanja
Diana Budisavljević posthumno je odlikovana:
- Zlatnom medaljom „Miloš Obilić“ za ispoljenu hrabrost i djela ličnog herojstva. Medalja je dodeljena povodom Dana državnosti Republike Srbije 2012. godine, a uručena je njenom praunuku Leonardu Rašici 23. oktobra 2013. godine.
- Prvi je nosilac novoustanovljenog odlikovanja Srpske pravoslavne crkve „Carica Milica“ (2011), za plemenitost i humanitarni rad. Orden je uručen 18. oktobra 2013. godine njenom praunuku, piscu Leonardu Rašici.
- U rodnom Inzbruku 2011 dodijeljen Orden II reda.
U Beogradu, Kozarskoj Dubici, Prijedoru i Gradišci dobila je ulice.
Doneta je odluka o podizanju spomenika Diani Budisavljević u Beogradu.
Pored toga, srpska kulturna javnost joj je odala priznanje kroz više dela. Književnik Boško Lomović napisao je delo „Knjiga o Dijani Budisavljević“, dok producent i glumac Tihomir Stanić priprema film o Diani Budisavljević i o koncentracionom logoru Jasenovac.
Snimljen je dokumentarni film „Dianina djeca”.
Dokumentarni film
Dianina Česma
Gradiška u gradskom parku postavljen je medaljon sa likom Diane Budisavljević Obexer, Austrijanke koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata spasila nekoliko hiljada srpske djece, najviše kozaračke sa područja Gradiške i Kozarske Dubice.
