Krajem septembra jedan od šokantnijih preokreta od početka vijeka dogodio se u bivšoj jermenskoj enklavi Nagorno Karabah, malom, brdovitom dijelu teritorije smještenoj u Azerbejdžanu, kako je to priznala međunarodna zajednica. Nakon tri decenije napetosti i sukoba, bio je potreban samo jedan dan da Azerbejdžan osvoji spornu enklavu. Jermenija se uglavnom držala po strani, nedovoljno jaka da interveniše, a uslijedio je masovni bijeg stanovništva Nagorno Karabaha – pobjeglo je oko 120.000 etničkih Jermena u jednom od najokrutnijih primjera prisilnog raseljavanja u 21. vijeku.
Ipak, međunarodna se pažnja ubrzo odmakla od Južnog Kavkaza. Azerbejdžan se nije suočio s međunarodnim posljedicama za svoje postupke, što je još upečatljivije zbog mogućnosti izbijanja novog rata u toj regiji. Padom Nagorno Karabaha, kako u svojoj analizi piše “Foreign Affairs”, nisu riješeni svi problemi između Jermenije i Azerbejdžana. Ova dva susjeda nikad nisu uspostavila diplomatske veze i između dvije zemlje ne postoje trgovinski odnosi, a njihovi građani ne mogu se slobodno posjećivati.
Obje zemlje su odgojile tri generacije građana koji drugu stranu vide kao neprijatelja. Njihove zajedničke granice krcate su hiljadama vojnih položaja, a sporadični oružani sukobi oko granice samo u posljednje tri godine odnijeli su više žrtava nego borbe u samom Nagorno-Karabahu u istom periodu.
Mnogo toga je u igri. Nakon više od decenije ponovnog naoružavanja i poslova s oružjem s Izraelom, Turskom i drugim zemljama, azerbejdžanska vojska daleko je moćnija od jermenske te bi mogla u roku od nekoliko sati preuzeti kontrolu nad dijelovima jermenske teritorije. Azerbejdžanske snage već su zauzele niz položaja u južnoj Jermeniji.
Posmatrači strahuju da Azerbejdžan možda priprema još jednu ofanzivu, s ciljem osiguravanja koridora do svoje vlastite eksklave Nahičevana – regije s oko 100.000 stanovnika, koja je od Azerbejdžana odvojena komadićem jermenske teritorije. Agresivna azerbejdžanska vojna akcija s ciljem uspostave ovog koridora mogla bi dovesti do podjele Jermenije, stvorivši stotine hiljada novih izbjeglica u cijelom tom procesu.
Budući da su vanjske sile, uključujući sada već bivšeg jermenskog saveznika Rusiju – kojoj je Jermenija otvoreno zamjerila što je, iako je članica ruskog vojnog pakta ODKB (Organizacija sporazuma o kolektivnoj odbrani), nije pružala dovoljnu zaštitu, pogotovo zbog svojih problema u Ukrajini – zaokupljene sukobima u Ukrajini i na Bliskom istoku, Jermenija ne može računati na vanjsku podršku.
Najbolji način da se spriječi još jedan rat je da međunarodne sile, uključujući Sjedinjene Države i njihove zapadne saveznike, izvrše pritisak na Jermeniju i Azerbejdžan da se vrate za sto i hitno nastave mirovne pregovore, što se posljednji put dogodilo tokom ljeta i više se nije dogodilo zbog odbijanja Azerbejdžana da prisustvuje novim sastancima.
Pitanja koja se tiču Nagorno-Karabaha – poput povratka njegovih bivših stanovnika – moraju se ostaviti po strani u korist rješavanja nekoliko tekućih sporova, posebno oko granica i koridora koji povezuje Azerbejdžan s Nahičevanom. Zapadne sile pokušale su izvršiti pritisak na Azerbejdžan signalizirajući da bi ga nevoljnost da se vrati pregovorima mogla stajati bilateralnih trgovinskih sporazuma i drugih planiranih projekata. Ipak, ta bi zemlja mogla jednostavno odlučiti da je bojno polje ponovno bolja opcija od pregovaračkog stola po pitanju njenih rastućih ambicija.
Desetine hiljada raseljenih proveli su posljednja dva mjeseca u potrazi za novim domovima u Jermeniji. Rijetki od tih izbjeglica vjeruju da je rat gotov – gotovi svi strahuju od izbijanja novog rata.
Jermenija ima sve razloge za zabrinutost. Novi sukob oko južnog dijela zemlje bi u vojnom smislu bio vrlo sličan nedavnoj operaciji u Nagorno – Karabahu, ali u većim razmjerama i s dodatnim značajem da se dogodi na, za razliku od Nagorno Karabaha – neosporno suverenoj teritoriji druge države. Trebalo bi samo nekoliko sati da azerbejdžanske snage zauzmu veliki dio kritične infrastrukture Jermenije, posebno u južnim regijama zemlje, što bi dovelo do velikog raseljavanja civila. Jermenija možda ne bi imala drugog izbora nego predati se i prihvatitslove koje predloži Azerbejdžan.
Jedno područje gdje je Jermenija posebno ranjiva je kod Jermuka, nekada popularnog planinskog ljekarskog centra. U septembru 2022. Azerbejdžan je izveo upade duž dvjestotinjak kilometara svoje granice s Jermenijom, ostavljajući svoje snage duboko u susjednoj zemlji, pa i u blizini Jermuka. Tamo su azerbejdžanske snage učvrstile svoje položaje na planinama koje gledaju na nenaseljeni klanac kroz koji prolazi cesta do azerbejdžanske eksklave Nahičevan.
Vojni stručnjaci kažu da bi azerbejdžanskim snagama vjerovatno trebala samo dva dana da pređu klanac, što je poduhvat koji bi mogao odvojiti južnu regiju Jermenije, poznatu kao Sjunik, od ostatka zemlje.
Jermenija strahuje od ovog “Damoklovog mača” koji joj visi nad glavom. Otkako su se prošle godine rasplamsale borbe, Jermenija je pozivala na povlačenje azerbejdžanskih snaga sa svoje teritorije i iznijela konkretne prijedloge za ograničavanje naoružanja i povećanje fizičkog razdvajanja između oružanih snaga stacioniranih duž granice. Jermenija je insistirala na tome da bi te mjere spriječile sve vrste manjih okršaja koji bi brzo mogli eskalirati u pravi rat.
Ali, Azerbejdžan, u poziciji goleme relativne snage, nije pristao na takve to. Više od dvije godine dvije su zemlje pokušavale razgovarati o demarkaciji zajedničke granice, kako bilateralno tako i uz posredovanje zapadnih zvaničnika. Dogovor o obliku granice bi teoretski mogao izazvati povlačenje azerbejdžanskih snaga s jermenske teritorije.
Ipak, ovaj proces, koji je u toku, slabo obećava uspjeh. Krajem novembra, jermenski i azerbejdžanski visoki zvaničnici ponovo su se sastali na zajedničkoj granici. Razgovarali su samo o dnevnom redu i formatu potencijalnih budućih razgovora, ali ne i o samoj biti problema.
Neobična geografija Južnog Kavkaza dodatno podstiče ove napetosti. Azerbejdžanska eksklava Nahičevan odvojena je od Azerbejdžana uskim pojasom južne Jermenije. Azerbejdžan je dugo zahtjevao stvaranje posebne rute kroz ovu teritoriju kako bi povezao zemlju sa svojom eksklavom. Zagovaraju koridor, koji nazivaju Zangezurskim koridorom, koji bi projermensku teritorij blizu granice s Iranom.
U konačnici, taj bi koridor takođe Azerbejdžanu omogućio bolji pristup Turskoj, koja graniči s Nahičevanom. Predložena ruta prolazila bi kroz oko 40 kilometara jermenske teritorije. U završnom članku sporazuma o prekidu vatre uz rusko posredovanje iz 2020. godine, Jermenija, Azerbejdžan i Rusija obavezale su se uspostaviti posebne kontrole duž ove rute koje bi sprovodili ruski graničari.
Jermenija je sada voljna dopustiti nesmetano kretanje azerbejdžanskom teretu i građanima, ali još uvijek nije spremna prepustiti potpunu kontrolu koridora prema Rusiji. S druge strane, Azerbejdžan tvrdi da je voljan razgovarati o učestvovanju Jermenije po pasoša i carinskih kontrola, ali i dalje insistira na posebnoj sigurnosnoj zaštiti koju je, po njegovom mišljenju, dosad nudila samo Rusija.
Otkako je dogovor prvi put postignut, i domaće i strane diplomae ovu su temu smatrali dohvatljivim ciljem jer su zaraćene zemlje imale interes da se sporazum ostvari. Azerbejdžan traži dodatni put preko Nahičevana do Turske. To bi pomoglo u usmjeravanju privredne podrške koja bi se mogla upotrijebiti za obnovu regija u blizini Nagorno Karabaha, koje su uništene tokom tri decenije jermenske kontrole.
Jermeniji koridor, pak, može pomoći u okončanju onoga što smatra blokadom od strane Azerbejdžana i Turske, koje su obje zbog sukoba držale svoje granice s Jermenijom zatvorenim. Rusija i Turska takođe imaju interes u konceptu. Moskva želi dodatnu kopnenu rutu do Turske, glavnog trgovinskog partnera i zemlje koja se nije pridružila zapadnim sankcijama zbog ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini. A u govoru na Opštoj skupštini UN-a u septembru, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan pozvao je na otvaranje ovog koridora, koji bi u teoriji Turskoj osigurao dodatnu trgovinsku vezu sa centralnom Azijom, a potom i Kinom.
U posljednje tri godine i Rusija i Zapad pokušavaju proaktivno posredovati u razgovorima između Jermenije i Azerbejdžana kako bi se postigao dogovor u vezi s koridorom. Strane su smislile pametna rješenja za ugovaranje zajedničkih kotrola prelazaka i carinskih kontrola, a Evropska unija je čak ponudila ulaganje u izgradnju nove željezničke pruge koja bi prolazila kroz jermenski dio trase.
Međutim, Azerbejdžan je i dalje zabrinut oko toga ko bi, ako ne Rusija, garantovao sigurnost koridora. Nakon što Rusija nije uspjela spriječiti azerbejdžanske napade u septembru, Jermenija ne vjeruje Rusiji i ne želi da ona bude uključena u funkcionisanje koridora. Umjesto toga, Jermenija sada promoviše projekt koji naziva “Raskrsnica mira”, a koji obećava mirniju i prosperitetniju regiju ako Azerbejdžan odustane od preostalih zahtjeva i pristane otvoriti svoje granice s Jermenijom.
Ako se i to ostavi postrani, dogovor oko koridora mogao bi biti nadohvat ruke jer se čini da su mnoga tehnička pitanja uglavnom riješena. Ali, da bi se zaista postigao napredak, obje zemlje moraju nastaviti razgovore. U suprotnom, spor će se odužiti, produbljujući frustracije u Azerbejdžanu, kao i u Rusiji i Turskoj, te potencijalno doprinijeti dodatnim napetostima pa čak i novom ratu.
Ako se Jermenija i Azerbejdžan ne vrate za pregovarački sto, rat je sve vjerovatniji. Tokom više od 30 godina sukoba, ove su dvije zemlje mnogo puta bile blizu sklapanja dogovora. Nisu uspjeli u svakoj prilici, što je dovelo do veće militarizacije regije, povećanih napetosti, novih ratova i sve ograničenijih izgleda za mir i razvoj. U nedostatku diplomatskog rješenja za preostala pitanja koja se odnose na demarkaciju granice i koridor, novi bi rat mogao podijeliti Jermeniju.
Ali, ponovno pokretanje razgovora neće biti lako. Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev već je preskočio dva planirana sastanka s jermenskim premijerom Nikolom Pašinjanom koje je u oktobru organizovala EU. Sjedinjene Države nedavno su izvršile pritisak na Azerbejdžan da se vrati za pregovarački sto, direktnije se angažujući s azerbejdžanskim čelnicima i takođe signalizirajući da bi odbijanje Azerbejdžana da se vrati pregovorima moglo imati cijenu koju su se zapadne države ranije suzdržavale nametnuti, što uključuje pauziranje projekata bilateralne saradnje ili čak zabranu putovanja nekim azerbejdžanskim zvaničnicima.
Do sada ovaj pristup nije dao rezultate. Krajem novembra, američki državni sekretar Entoni Blinken morao je nazvati Alijeva kako bi njegova zemlja pristala na posjete američkih izaslanika regiji. Istovremeno, azerbejdžanski zvaničnici zalagali su se za razgovore s drugačijim formatom i dnevnim redom isključivo pod svojim uslovima.
Čak i uz više nego narušene odnose Zapada s Rusijom zbog sukoba u Ukrajini, ruski zvaničnici pristali su ponovo otvoriti komunikacione kanale koji se odnose na Južni Kavkaz malo prije septembarskog rata u Nagorno Karabahu, sastajući se sa zapadnim kolegama nekoliko puta. Ovi kanali neće bitno promijeniti ruski konfrontacioni stav prema Zapadu, ali bi mogli, u najmanju ruku, promovisati bolje međusobno razumijevanje i stvoriti neke mogućnosti za upravljanje rizicima. Zapadni zvaničnici, navodi “Foreign Affairs”, trebali bi raditi na tome da ti kanali ostanu otvoreni.
Uprkos neuspjehu da spriječe nedavni rat u Nagorno Karabahu, Sjedinjene Države i EU još uvijek su jedine sile koje su voljne i sposobne pogurati pregovore naprijed. Njihova spremnost da nastave s “shuttle diplomatijom” između Jermenije i Azerbejdžana je svakako od pomoći, a Zapad bi trebao nastaviti pokušavati vratiti Azerbejdžan za pregovarački sto.
Izgledi za uspjeh u procesu pod vođstvom Zapada možda sada izgledaju mali, ali ako Azerbejdžan ne uvidi nikakav razlog da se vrati za sto, možda će umjesto toga nastojati sprovesti svoje interese na bojnom polju, prenosi “Jutarnji”.
