Starčevica je uvijek bila mjesto na kom su generacije provodile svoje zimske dane na skijama i sankama, hodali rumenih obraza, promrzli od hladnoće, ali punih srca. Brdo je uvijek bilo ispunjeno smijehom i grajom, ali ta se slika mijenja iz dana u dan.
Sredinom prošlog vijeka Starčevica je od jednog običnog brda koje je imalo dobru prirodnu konfiguraciju terena, pod uticajem građana i sportskih entuzijasta pretvorena u skijalište, koje je nosilo sa sobom priliku da ga koriste svi građani.
U sklopu skijališta postojale su staze i improvizovani ski-lift, čak su povremeno organizovane i škole skijanja za djecu, što pokazuje da su ljudi ozbiljno shvatili značaj ovog sporta u ovom naselju, a ne samo kao jednu od zimskih razonoda.
“Kada je počela priča o ski-klubu mi smo se silno obradovali i pomislili kako ćemo sad stvarno učiti skijati. Kupili smo opremu i učlanili se u klub. Uvijek je bilo prepuno djece koja se sankaju, skijaju, vrate se kući rumenih obraza, kao da si na selu, a tu ti je sve. Kada je došao rat to je sve nestalo”, priča nam Dragana Janković, koja je sedamdesetih i osamdesetih godina redovno posjećivala skijalište na Starčevici.
Jedna od najvećih prednosti ovog mjesta je blizina i otvoren pristup svim stanovnicima, bez obzira na njihovo finansijsko stanje.
“Skijanje jeste skup sport, a ovako se nije morao plaćati smještaj, odlazak u planinu i ostalo, bilo nam je tu i dostupno”, kaže ona.
Starčevicu napušta skijaški sport
Nakon rata devedesetih godina infrastruktura skijališta je propala i nikad se nije desila potpuna obnova.
Još jedan problem je imovinsko-pravni status po kom Starčevica nikada nije definisana kao rekreativna zona, odsustvo ekonomskih interesa, kao i nepostojanje adekvatnog pristupa stazi, budući da nekadašnja staza nije bila ograničena saobraćajem i drugim objektima.
Izgradnja toplana, poslovnih i stambenih objekata pri samom dnu brda znatno je otežala sankanje djece i ograničila njihovu slobodu.
Ovo samo po sebi nije moralo da znači da je obnova skijališta nemoguća, ali manjak inicijative je presudio da se ona ne desi.
“Na nestanak skijališta najviše je uticalo to što nije bilo volje, niko se nije potrudio da napravi logističku podršku i da ljudima razlog da ostanu tu. Politička elita je to dobro iskoristila i niko nije gledao širu sliku i da tu ostane nešto što će značiti svim građanima”, dodala je Jankovićeva.
Može li se Starčevica vratiti?
Najveći dokaz da uz ne toliko puno ulaganja i truda taj prostor može biti makar u nekoj mjeri obnovljen jeste organizovanje Ski-kupa Starčevica 2012. godine u sklopu kog su se djeca takmičila i bar na dan doživjela ono što je njihovim roditeljima svake zime bila svakodnevica.
Povratak skijališta na Starčevicu bio bi veoma dug proces i zahtijevao bi da se riješe imovinsko-pravni odnosi, da se poradi na sigurnosti terena, a prije svega da se ponovo podigne svijest građana o važnosti sigurnog i dostupnog skijališta u ovom gradu.
“To bi se moglo vratiti kada bi se ljudi stvarno pokrenuli, onda bi vjerovatno i vlast shvatila zašto je tu. Teško se pokrenuti i reći: ‘Ja sam čovjek i ja živim tu, i to je i moje koliko je i vaše. Nemate pravo da mi to uzurpirate, ja hoću da se tu igraju ne samo moja djeca, već i djeca mog komšije, rođaka i prijatelja’. Mi kao da ne shvatamo ne samo šta su naša prava, već naše dužnosti i obaveze. Mi treba da zahtijevamo da tu živimo svi”, ističe Jankovićeva.
