Doći u Banjaluku kao stranac/turista i pokušati koristiti javni prevoz prava je mala avantura – i to ne ona prijatna. Avantura u kojoj ne znate gdje da čekate autobus i kada koji polazi. Table sa oznakom linija i redom vožnje, zaboravite.
Za razliku od većine evropskih gradova, u Banjaluci informacije o linijama i polascima teško ćete naći onlajn, osim ako ste dobri u čitanju ćirilice.
Naime, na zvaničnom sajtu Gradske uprave podaci o javnom prevozu su dostupni, sve tu lijepo piše. I gdje ide poznata trinaeska, gdje autobus na liniji 2 ili 13 P. I u koliko sati kreće sa koje polazne stanice.
Ali, ako ne znate ćirilicu, a vjerovatno većina onih koji dođu u Banjaluku, ovo pismo ne znaju, PDF na sajtu Grada vam je skoro neupotrebljiv.
-Zašto nemate aplikaciju za gradski prevoz? Zar je to tako skupo i komplikovano da se napravi? Gdje treba da kupim kartu? Kako da znam kada će autobus biti na stajalištu na kojem ću ga čekati? Imate li cjelodnevnu kartu ili moram da plaćam svaku vožnju? – ovo su pitanja koja, sa potpunim pravom, postavlja državljanka Švajcarske, a koja je već neko vrijeme u Banjaluci zbog supruga.
Ok, ona ima kome da se obrati i za prevod sa ćirilice i za informacije o prevozu. Ali, šta oni koji dođu u Banjaluku, žele da istraže grad, a nemaju ni bicikl, ni iznajmljen automobil, a taksi im nije praktičan.
Oni su prepušteni improvizaciji. Pitaju prolaznike, oslanjaju se na informacije na internetu koje pronađu ili se oslanjaju na intuiciju.
I nije javni prevoz muka samo za strance. Pitajte one koji ovdje žive i koriste ga… To je druga priča. Ali, isto tako važna.
