„Poslednji događaji u Siriji mogli bi da donesu mnogo toga. Možda je ovo početak kraja tri ili četiri rata i kolaps takozvane osovine zla, ili novo mračno doba zbog kojeg će milioni izbeglica ponovo požurite u Evropu videćemo koje predviđanje će se ostvariti za par dana“, piše Tim Kolins, bivši legendarni oficir britanske vojske, komandos SAS-a, čiji je govor pred trupama u Kuvajtu 2003. godine. Invazija saveznika, piše za Telegraf u Irak, obišao svet, a čak ga je i predsednik Buš neko vreme držao u Ovalnoj kancelariji Bele kuće.
„Sudbina predsednika Asada je uvek bila usko povezana sa sudbinama mula u Iranu i Putina u Kremlju“, počinje svoj članak Tim Kolins.
„Iranski režim ima svoje ljude u zemljama širom Bliskog istoka i preko njih pokušava da održi svoj oronuli režim i spreči budućnost. Šiitske mule su finansirale i mentorisale Hamas, izuzetno radikalnu sunitsku organizaciju, i dele Mržnja prema Izraelu i Zapadu su snabdevali Hutima u Jemenu i radikalne milicije u Iraku ovo.
Ali u ponedeljak je Asad pao. Rusi su požurili da evakuišu svoju pomorsku bazu u Tartusu i obližnju vazdušnu bazu.
Tartus je već ili će uskoro biti okružen neprijateljima, a Bosfor je zatvoren za ruske ratne brodove zbog rata u Ukrajini. Putinova invazija na Ukrajinu zatvorila mu je pristup Sredozemnom moru iz crnomorskih baza u Odesi i Sevastopolju – koje više ne kontroliše – i Novorosiji. Ruski ratni brodovi sada mogu da stignu do Sredozemnog mora samo dugim putovanjem oko Evrope preko Gibraltara sa Arktika ili Baltika. Novostvorena ruska baza u Libiji sada je ozbiljno ugrožena.
Mule u Teheranu se spremaju da reaguju na prvi znak bilo kakvih protesta, ali su za ovaj haos sami krivi. Njihovo kockanje da pokušaju da spreče stupanje na snagu Abrahamskog sporazuma koji je posredovao Donald Tramp između Izraela i umerenih arapskih kraljevina, podsticanjem Hamasa na napad 7. oktobra prošle godine, dovelo je do uništenja Hamasa. To je takođe dovelo do uništenja rukovodstva njihovog najvažnijeg saveznika Hezbolaha i degradacije njihove vojne moći do tačke u kojoj nisu bili u stanju da pomognu režimu u Siriji. Unutar Sirije, iranske vojne snage – pakistanska Liva Zainebijun i avganistanska hazara šija Fatemejun – sada će bežati od pobunjenika. Popularne milicije u susednom Iraku koje sponzoriše Iran biće nemoćne pred razumnim potezima iračke vlade da održi unutrašnju stabilnost zatvaranjem svojih granica.
Ali ko su pobednici svega ovoga? Turski predsednik Erdogan suočava se i sa rizicima i sa prilikama. On nije Asadov prijatelj, a njegova ambicija da Turska dostigne značaj bivšeg Otomanskog carstva je korak napred. Ali ambicije kurdskih frakcija na jugu Turske napreduju“, piše Kolins i nastavlja: „2014. godine otputovao sam u Irak da savetujem kurdsku regionalnu vladu uoči uspona Islamske države. U to vreme video sam priliku da se formira savez kurdskih frakcija u Iraku, Iranu i Siriji kako bi se stvorila kurdska zona kontrole od iranskih planina do Sredozemnog mora – potencijalno sa lukom Tartus i nezavisnim izlazom za njihovu naftu. To bi i Zapadu i Izraelu dalo pouzdanog saveznika u regionu. Danas je to moguće, ali je otežano unutrašnjim sukobima i ličnom bahatošću raznih kurdskih lidera.
Izrael je jasno stavio do znanja da ne bi želeo da interveniše u Siriji, ali kontrast između benignog režima u Siriji u najboljem slučaju i radikalnog islamskog režima u najgorem je razlog za razmišljanje. U Libanu će biti više nemira. Postoji mogućnost da se oslobodimo Hezbolaha, ali postoji i rizik od novog građanskog rata između sunitskih i šiitskih grupa.
Rizici i mogućnosti koje se nude su istorijski. S obzirom na slabost odlazeće Bajdenove administracije, malo je verovatno da će SAD zgrabiti potencijalne dobitke, ali s obzirom da Trampova administracija stupa na dužnost za samo nekoliko nedelja, prilike su velike.
Tramp bi mogao da iskoristi situaciju u Siriji da unapredi svoje regionalne interese, kao i da postigne mir u Ukrajini. On će se zalagati za pad režima u Iranu, kao i za suočavanje sa posledicama takvog razvoja događaja. Možda je ovo vreme da se umerene snage u Iraku osnaže da stvore novog stabilnog i uticajnog partnera. U Iraku postoje pojedinci sa državničkim potencijalom, kao što je savetnik za nacionalnu bezbednost, dr. Saifaldin Al Darraji, sposoban da promoviše iračke nacionalne interese i regionalni uticaj.
Nakon gotovo četvrt vijeka, sirijski predsjednik Bašar el Asad i njegova vladavina su pali.
Dok je Asad bježao u Rusiju gdje je dobio politički azil od predsjednika Vladimira Putina, koji ga je podržavao svih ovih godina, sirijski pobunjenici predvođeni terorističkom organizacijom Hajat Tahrir el Šam (HTS) preuzeli su vlast u zemlji koja je razorena višegodišnjim građanskim ratom u kojem je stradalo više od pola miliona ljudi, prenosi NIN.
Dok su Asadovi saveznici ostali zatečeni munjevitom operacijom HTS-a, protivnici režima, od kojih su najglasnije bile Sjedinjene Američke Države, pozdravili su njegovo rušenje. Američki predsjednik Džo Bajden izjavio je da je pad sirijske vlade “čin pravde” poslije decenija represije, dodajući da je ovo istovremeno “trenutak rizika i neizvjesnosti” za Bliski istok. On je pohvalio SAD i njihove saveznike jer su uspjeli da oslabe podržavaoce Sirije – Rusiju, Iran i Hezbolah, ističući da oni “po prvi put” više ne mogu da brane Asadov režim.
“Naš pristup je promijenio odnos snaga na Bliskom istoku. Jasno nam je da će Islamska država pokušati da iskoristi svaki vakuum kako bi povratila svoj kredibilitet. Nećemo dozvoliti da se to dogodi”, poručio je Bajden.
S obzirom na to da je HTS na listi terorističkih organizacija Ujedinjenih nacija, ali i Sjedinjenih Američkih Država, američki predsjednik je naglasio da će Vašington ostati “na oprezu” i da “neke od pobunjeničkih grupa koje su srušile Asada imaju svoje mračne dosijee terorizma i kršenja ljudskih prava”.
“Sada govore prave stvari, ali kako budu preuzimali veću odgovornost, tako ćemo procjenjivati ne samo njihove riječi, već i djela”, rekao je Bajden.
Gubitnici: Asad, Iran i Rusija
Asadov pad može se protumačiti kao neka vrsta trijumfa Amerike, pošto je Vašington godinama bezuspješno vodio kampanju “promjene režima” u Siriji. Glavni razlog zbog kojeg je Asad, uprkos svemu, opstajao na vlasti je činjenica da je imao snažnu podršku Rusije, koja je bila spremna da brani svog saveznika na Bliskom istoku. Nezavisno od toga da li je Amerika ostvarila pobjedu, ono što je sigurno jeste da je ovakvim razvojem događaja Rusija izgubila ovu geopolitičku utakmicu.
Rusija i Iran zajedno su sačuvali Asadov režim kada se činilo da je na ivici kolapsa 2015. godine. Šiitske milicije pod komandom Teherana, uz pomoć ruske kampanje bombardovanja, pomogle su sirijskom predsjedniku da povrati grad Alep od pobunjenika koji su četiri godine kontrolisali polovinu grada. Pošto je Alep strateški veoma važan grad, situacija na terenu se dramatično promijenila u korist Asada, i on je narednih godina nastavio da vlada Sirijom.
Da Moskva, zauzeta svojim problemima, ipak više nije dovoljno zainteresovana za odbranu Asadovog režima, postalo je jasno kada su ruske vlasti počele da pritiskaju sirijskog predsjednika da se pomiri sa Turskom i Redžepom Tajipom Erdoganom. Prema pisanju zapadnih medija, ruska diplomatija je tokom ljeta u više navrata bezuspješno pokušala da organizuje sastanak dvojice lidera.
Javno, ruski zvaničnici su nastavili da ponavljaju parole da je “nedopustivo da teroristička grupa zauzme Siriju”. Rusija, međutim, nije mnogo uradila kako bi to spriječila, a njeni vazdušni napadi u znak podrške predsjedniku Asadu od početka pobune 27. novembra bili su minimalni.
“Nijedan saveznik nije bio u stanju da pošalje podršku koju je Asad dobijao u prošlosti, što je oslabilo njegove snage. Hezbolah je desetkovan ratom sa Izraelom, Iran je takođe mnogo slabiji kao rezultat toga, dok je Rusija prebacila mnoge svoje snage u Ukrajinu”, smatra Kristofer Filips iz britanskog Četam hausa.
To pokazuje da je, pored Rusije, Asadov pad ozbiljan poraz za Iran i njegovu “osovinu otpora”. Nakon višedecenijske strategije izgradnje “osovine” koja podržava militantne grupe i zastupnike širom regiona, ona se sada raspada. Načela ju je izraelska ofanziva u Gazi, dodatno ju je oslabila rat u Libanu i kolaps Hezbolaha, a na neki način ju je dokrajčilo rušenje Asadovog režima.
Jedan od glavnih savjetnika iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija, Ali Akbar Velajati, jednom je nazvao Asada i Siriju “zlatnim prstenom lanca otpora u regionu”.
“Bez sirijske vlade, ovaj lanac će se prekinuti i otpor protiv Izraela i njegovih pristalica biće oslabljen”, rekao je Velajati.
Prekid lanca je i doslovan, piše AP, navodeći da je Sirija bila važna geografska veza koja je omogućavala Iranu da prebacuje oružje i druge zalihe Hezbolahu u Liban.
Iz svih tih razloga, iranski zvaničnici su već stupili u direktnu komunikaciju sa pobunjenicima koji su dio novog sirijskog rukovodstva, javlja Rojters, pozivajući se na neimenovanog zvaničnika iz Teherana. Prema njegovim riječima, angažovanje je ključno za “stabilizaciju veza i izbjegavanje daljih regionalnih tenzija”.
On je rekao da su iranske vlasti izrazile spremnost za saradnju sa novim liderima Sirije zbog gubitka važnog saveznika u Damasku, nakon pada Asada, kao i zbog povratka republikanca Donalda Trampa u Bijelu kuću u januaru.
Neizvjesna budućnost Kurda
Potencijalni gubitnici mogli bi da budu i Kurdi, koji su na sjeveroistoku Sirije uživali poluautonomiju pod režimom Bašara el Asada. Teško je očekivati da će nova vlast u Damasku, ukoliko njom budu dominirali islamisti, dati Kurdima isti manevarski prostor, pogotovo zbog toga što će morati da se oduže Erdoganu, koji je veliki protivnik Kurda, piše Politiko.
To u velikoj mjeri zavisi od toga kako će se Sirija politički razvijati. Međutim, u ofanzivi sirijskih pobunjenika, islamisti koje podržava Turska ostvarili su teritorijalne dobitke protiv kurdske militantne grupe koja ima podršku SAD i koja je izgubila kontrolu nad nekim gradovima i selima.
Sirijske Kurde će teško umiriti poruka novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trampa koji je poručio da “Sjedinjene Države ne treba da se miješaju”.
“Ovo nije naša borba. Neka se igra. Ne uključuj se”, napisao je Tramp na svojoj mreži TruthSocial.
Tokom svog prvog predsjedničkog mandata, Donald Tramp je želio da povuče sve trupe američkih specijalnih snaga na sjeveroistoku Sirije gdje se, zajedno sa Kurdima, bore protiv džihadista Islamske države. Iz Pentagona su ga ipak uvjerili da zadrži neke trupe u tom regionu, pa se sada procjenjuje da ih je ostalo oko 900.
U međuvremenu se oglasio i Trampov budući potpredsjednik Džej Di Vens, koji je ponovio da će Amerika ostati “van” situacije u Siriji, ističući da ono što se dešava nije “borba Sjedinjenih Država”. Vens je na Iksu poručio da bi SAD “trebalo da se klone” onoga što se dešava u Siriji, a ne da se miješaju.
On je tako reagovao na komentar kolumniste “Vašington posta” Džoša Rogina koji je poručio da je “Sirija slobodna”, navodeći da ga takva razmišljanja čine nervoznim.
“Posljednji put kada je ovaj tip slavio dešavanja u Siriji vidjeli smo masovni pokolj hrišćana i izbjegličku krizu koja je destabilizovala Evropu”, napisao je Vens.
Najveći pobjednik: Turska
Ono oko čega su gotovo svi saglasni je to da je Turska najveći pobjednik razvoja situacije u Siriji. Turska je bila ključni pokrovitelj sirijskih naoružanih islamističkih pobunjenika, i kako se rat razvijao, moć Ankare je postajala sve veća.
Asadov pad će vjerovatno pomoći Erdoganu da unaprijedi svoju geopolitičku agendu, nudeći mu priliku da postigne nekoliko strateških ciljeva, uključujući obuzdavanje kurdskih separatista u sjeveroistočnoj Siriji koji imaju bliske veze sa turskim kurdskim separatistima, piše Politiko.
Analitičari, međutim, ističu da će odlučujući biti pregovori između HTS-a i Turske, posebno o kurdskom pitanju. Bivši šef francuske misije pri NATO, general Dominik Trinkvan, kaže da je Asadovo svrgavanje sa vlasti “potpuno promijenilo” karte u regionu.
“Najveći pobjednici su, prije svega, Sirijci. Naravno, Turska je odmah na drugom mjestu zato što je Turska u pobjedničkoj poziciji kao zemlja koja stoji iza HTS-a i može da kontroliše ono što se dešava u Siriji”, navodi Trinkvan za Glas Amerike.
Istog stava je i profesor Didije Bilion iz francuskog Međunarodnog instituta za strateške studije, koji takođe smatra da je odlazak Asada “pozitivna promjena” za sirijski narod.
“Istorija još nije ispisana, ali Turska je na strani pobjednika”, kaže Bilion.
Na pitanje zašto je Turska na pobjedničkoj strani, general Trinkvan objašnjava da su pobunjenici u Idlibu bili pod uticajem Turske, kao i da su se Rusija i Turska saglasile da ih razoružaju tokom procesa u Astani, međutim Turska nikada nije pristala na to.
“Pad Asada je u interesu Turske. Međutim, sada je veoma važno šta će Turska uraditi sa ovom pobjedom. Zato što kurdski problem dolazi odmah poslije. I taj problem nije riješen. Mislim da će nezavisna Sirija, vlada HTS-a i Turska pregovarati o smanjenju kapaciteta kurdskih snaga da stvaraju probleme Turskoj”, navodi Trinkvan.
Dobra vijest za Izrael
Za svrgavanje Asadovog režima zvanični Teheran odmah je optužio Izrael. Kada je pao Alep, iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči izjavio je da je to “zavjera izraelskog režima da destabilizuje region”. Iako je Teheranu zgodno da krivi Izraelce, nema dokaza o direktnoj izraelskoj vojnoj pomoći sirijskim pobunjenicima. Štaviše, takva pomoć ne bi ni bila potrebna, s obzirom na onu koja je stigla iz Turske, piše Politiko.
Nezavisno od toga, izraelski premijer Benjamin Netanjahu pozdravio je Asadovo svrgavanje, rekavši da je pad sirijskog lidera “direktan rezultat naše akcije protiv Hezbolaha i Irana, glavnih Asadovih pristalica, što je pokrenulo lančanu reakciju svih onih koji žele da se oslobode ove tiranije i njenog ugnjetavanja”.
Netanjahu je, međutim, naglasio da je, uprkos velikoj prilici koju nudi ovaj “istorijski dan”, on istovremeno “prepun značajnih opasnosti”. Naredio je izraelskim trupama da preuzmu položaje sirijske vojske nakon što su napustile tampon zonu između Izraela i Sirije na Golanskoj visoravni kako bi “osigurali da se nikakva neprijateljska sila ne ugradi tik uz granicu s Izraelom”.
Svrgavanje Asada očigledno koristi Izraelu, piše briselski portal. Njegov pad označava dalje slabljenje iranske moći u regionu i uklanja važnog člana “osovine otpora”. Bez Asada i prijateljskog režima u Siriji, Iran neće imati kopnene puteve za snabdijevanje svog partnera Hezbolaha kako bi pomogao libanskoj grupi u njenom ratu protiv Izraela.
A šta je sa Sirijom?
Dok se na ulicama gradova širom Sirije slavi, a mnogi zapadni mediji najavljuju da će zemlja konačno postati “slobodna”, Dojče vele navodi da je pitanje koliko će Sirija zaista biti slobodna. Sve oči uprte su, prije svega, u vođu HTS-a Abu Muhameda el Džulanija, koji sada u velikoj mjeri kontroliše zemlju.
O tome kako Džulani zamišlja budućnost Sirije postoje različite ocjene. Džulani se još prije mnogo godina ogradio od Al Kaide, a smatra se i protivnikom Islamske države. To bi trebalo da znači da on nije u misiji protiv Zapada, već da se koncentriše na Siriju. Moguće je da sada radi na stvaranju svojevrsnog “salafističkog reda”, piše Dojče vele. U intervjuu za CNN objasnio je da želi da izgradi državne institucije koje bi trebalo da obuhvate sve društvene grupe u zemlji.
Činjenica da do sada nije bilo nasilja nad manjinama je “znak nade”, ocjenjuje za DW stručnjak za Siriju Džejms Dorsi sa vašingtonskog Bliskoistočnog instituta. S druge strane, ima onih koji su skeptičniji, smatrajući da HTS ostaje ukorijenjen u ideologiji Al Kaide, zbog čega je budućnost hrišćanske i kurdske manjine u Siriji ugrožena.
Sirijski pobunjenici su saopštili da neće nametati bilo kakav vjerski kodeks oblačenja za žene i obećali su da će garantovati ličnu slobodu svakome. U saopštenju objavljenom na društvenim mrežama, Generalna komanda pobunjenika navela je da je “strogo zabranjeno miješanje u oblačenje žena ili nametanje bilo kakvih zahtjeva u vezi s njihovom odjećom ili izgledom, uključujući zahtjeve za skromnost”. Komanda je dodala da potvrđuje kako je lična sloboda garantovana svakom i da je poštovanje prava pojedinaca osnova za izgradnju civilizovane nacije.
Dok je za jedne to tračak nade, drugi se prisjećaju lažnih obećanja talibana nakon dolaska na vlast u Avganistanu. Od najava da neće ugrožavati ljudska prava žena do toga da je Avganistankama sada zabranjeno čak i da govore u javnosti. I to za svega nekoliko godina.
