Kao i hiljade njegovih komšija, prijatelja i sunarodnika, u vrtlogu rata, napustio je svoje rodno mjesto avgusta 1995. godine. Tada je imao samo 11 godina. Iako još kao dječačić, ipak se kaže, sjeća tog mučnog prizora na banjalučkom Trgu Krajine. Tih avgustovskih dana 1995. nekoliko desetina hiljada Srba iz nekadašnje RSK tražilo je utočište, pomoć, vodu, hranu ili samo put koji vodi dalje.
Pamtiće kaže, do kraja života dobre ljude koji su tada pomogli njegovim roditeljima i njemu. Prišli su im, primili ih u svoju kuću, nahranili, pružili utočište. Da dođu sebi, da se saberu, odmore, okrijepe i odluče šta i kako dalje. To im kaže nikada neće zaboraviti. Ipak, ti dani bili su košmarni za Srbe iz Kninske krajine, a on tek dječačić koji je želio samo jedno, topli dom. I sretno djetinjstvo. Ne sjeća se veli imena tog dobrog čovjeka, niti imena članova dobročiniteljske porodice koja im je tog košmarnog dana pomogla, a tako bi volio saznati o kome je riječ.
Odlučio se stoga na neobičan gest. Izradio je transparent na kojem je bilo napisano da traži porodicu koja im je pomogla, te u narodnoj nošnji Kninskog kraja prošetao Trgom Krajine, obrativši se medijima, u želji da prenesu poruku sa ovog neobičnog događaja, jednog od najemotivnijih, koji se ikada desio u centru Banjaluke.
Tražim porodicu koja me primila te 1995 godine, pisalo je na transparentu, dok smo prilazili deliji u narodnoj nošnji koji je plijenio pažnju naših sugrađana. Kaže da mu je dugo trebalo da se odluči na ovaj korak, da je dugo, dugo razmišljao, ali da je želja da pronađe porodicu koja im je pomogla, kada je njemu i njegovoj proodici bilo najteže, ipak prevagnula.
-Imao sam samo 11 godina, kada smo došli u Banjaluku, na ovaj Trg, Tu smo, sjećam se dobro, primljeni od jedne porodice. Oni su došli po nas automobilom. Bili smo ja, moj brat Miloš, sestra Kristina, brat od tetke Bojan, moja majka Milica, tetka Stana i tetak Peđa. Taj čovjek nas je odveo u svoju kuću, pružio nam hranu, piće, da bi došli sebi od tog puta, od sve te naše muke, zato sam želio da ovim putem apelujem da ako iko išta zna o toj porodici, i ako me prepoznaju, da se javi. Mi smo tada imali automobil Lada Samara, kninskih registarskuh tablica. Volio bih da stupim u kontakt, da se odužim, ako ikako mogu tim ljudima, toj porodici.
Sjeća se kaže da je već padao mrak. Stigli su na Trg Krajine, na kojem su bili parkirani kamioni sa hranom. To je bila tolika gužva kao da se cijeli Knin sjatio u Banjaluku, zbori Gajo Radmilović
-Mi smo nekako stigli među zadnjima. Bila je tolika gužva da, sjećam se dobro, nismo mogli da dođemo do hrane. Onda se pojavio taj čovjek. U nekim četrdesetim godinama. Mi smo stajali na Trgu, nas troje djece. On nas je pozvao da krenemo za njim do njegove kuće da se malo oporavimo, jer je bilo vidno da smo bili izbezumljeni, da više ne znamo ni kuda idemo, ni šta tu radimo. Tada nismo znali ni za mnoge članove naše porodice. Taj čovjek nas je odvezao svojim automobilom svojoj kući, gdje smo se oporavili, okrijepili, gdje nas je utješio, ponudio nam svoj dom, i hranu, piće, odjeću, zbori u grču Gajo Radmilović
-Tu noć ne mogu nikako da zaboravim. Nisam mogao da spavam. To je bio za mene košmarni film, kaže Gajo.
Prisjeća se, da im je taj dobri čovjek, tada ponudio, da se preko policije potraži neko utočišta za njih, da se pokušaju pronaći i ostali članovi porodice, pojašnajvajući zašto se na kraju ipak odlučio na ovaj korak.
-U zadnje vrijeme sam počeo često da sanjam tu kuću, tu djecu, teško mi je pričati o tome, baš teško, kaže Gajo Radmilović kazavši da se svakog petog avgusta sjeti te dobre porodice iz Banjaluke sjeti se Petrovca, tragedije koja je zadesila naš narod te 1995. godine.
-Eto, na kraju, uz Božju pomoć, mi smo uspjeli da se vratimo svojoj kući, na našu imovinu, na našu djedovinu zbori Gajo Radmilović, poželjevši samo jedno, da ako je ikako mogiuće stupi u kontakt sa ljudima koji su njemu i njegovoj porodici puno pomogli.
Prisjeća se kaže često te kuće, možda bi ju čak prepoznao. Sjeća se onoga što je kao dječačić zapamtio. Sjeća se da je bila na sprat, da je na spratu živio njegov brat, vrata su bila drvena sa žutim staklom, u kuhinju se ulazilo lijevo, koliko je kao dječačić zapamtio u tom košmaru.
-Ja sam ovo planirao i ranije da uradim, ali nekada nisam mogao, pa nisam imao vremena, teško mi se bilo na sve ovo odlučiti, sjećam se cijelog tog puta od Drvara do Grahova, naših ljudi koji su izgubili svoje živote, zbog čega, i da li je to tako moralo biti. Sinoćnji dolazak u Banjaluku bio je strašan. Naviru sjećanja. Sjećam se prelaska preko Vrbasa, to ne može da se opiše riječima, ljudska nesreća. To dozivanje, i danas čujem. Dozivanje tih ljudi, sine, brate, zovu…Tu je bila policija, vojska, oni su nama davali hranu i vodu, iako je nemoguće taj toliki narod namiriti sa hranom i vodom. To je bilo 50 000 ljudi na ovom Trgu, koji je tada bio, čini mu, veći, ili sam ja bio manji pa mi je to tada sve bilo veliko.
Sjećam se Boske, ovo drveće, mislim, da tada nije bilo. Sada proživljavam tu svoju tragediju ponovo, samo s jednom željom, da pronađem te dobre ljude, kaže na kraju Gajo Radmilović koji sada živi i radi u Kninu.
