Sergej Ćetković otkriva da su mu na početku karijere rekli da od njega nikad neće biti ništa, a traje već 25 godina.
Upravo taj jubilej će popularni muzičar obilježiti koncertom u Sava centru 13. decembra.
Na početku intervjua za Kurir pjevač je ispričao šta sve stane u njegov kofer.
“Nakupilo se i smijeha, i tuge, i lijepih osjećanja, patnji, nedostajanja radosti, ali i ono što čovjek konstantno pokušava da sačuva, a to su neke lijepe uspomene. Evo sad, ako govorimo o Sava centru od 2006. godine pa sve do danas, skoro 20 godina, nakupilo se tu lijepih pogleda u tami, osmjeha, osjećanja, priča, života” kaže pjevač.
Kada se osvrnete, kakav je vaš život?
– U srce zaista sve stane. Čovjek da živi deset života, u njegovo srce može da stane ne znam koliko miliona terabajta informacija, osjećaja, uspomena, svega. Nakupilo se lijepih stvari koje te održavaju svježim, nasmejanim, zadovoljnim i zahvalnim na svemu onome što ti Gospod Bog da. Neko kaže ne osvrći se nikada iza sebe, ne gledaj u prošlost, već idi samo pravo. Ne! Ja se često vratim na početke svog života i karijere i nekih situacija, čisto da stavim sebi do znanja da sam, ipak, počeo od neke tačke. Međutim, danas se neke stavi podrazumijevaju, preskaču, sve je preko noći i svi gledamo da planski odradimo za 24 sata i za nekoliko dana, što je nemoguće. Ako hoćeš da gradiš nekakvu zdravu karijeru i odnose, nevezano za muziku, nego i prijateljstva, to mora da traje, da se ulaže i da se kopa, što bi naš narod rekao.
I došli smo do još jednog koncerta.
– Tako je! Osamnaesti po redu. Nisam mogao da prebrojim koliko ih je bilo, bio sam toliko zbunjen, ali ovo je punoljetstvo u Sava centru. Ne očekujem ništa, samo gledam kako da kažem hvala za 25 godina. Mnoge moje kolege ove godine obiliežavaju taj jubilej, što je sjajno, jer, ipak, trajati u pop muzici na ovim prostorima, a odolieti svim trendovima i žanrovima koji su se nametnuli i koji nas udaraju sa svih strana, nije mala stvar. Hvala ti bože što si me zadržao na pravoj stazi. Možda se vraćam malo predaleko unazad, ali kad sam počeo da snimam svoje prve pjesme, tu je bilo interesantnih pjesama “Zaustaviću vrijeme”, “Probudi me”, “Sati, dani, godine”, sjećam se komentara: “Super je ovaj momak, ali nikad od njega neće biti ništa.” Bilo je tih komentara sa strane.
Kako ste to preživjeli?
– Nije me to poljuljalo. Čuo sam ja to, vjerovatno te zaboli u tom trenutku, ali rekao sam sebi radiću svoj posao i ćao. Tačno 25 godina kasnije, ja stanem, to mi se dešava usred koncerta, kažu, dođe nekakva mudrost, shvatim da poslije toliko vremena upoznajem sebe i svoju muziku na potpuno drugačiji način.
Čudno je to, zar ne?
– Otkrivam tu dubinu u tekstovima. Stanem i kažem, pa ja sam ovo napisao. Većina novinara uvijek pita za recept za uspješnu karijeru, a koliko god se trudio da sada napišem naslov neke pjesme, to se jednostavno desi, ne može da se isforsira.
Gdje ste napisali najveći hit?
– Pjesmu “Zar je kraj” napisao sam ispod tuša. Samo sam počeo da pjevam refren, ne znam ni ja zašto. Rekoh, ček, ček papir i olovku sam odmah uzeo, snimaj diktafonom da ne ode misao. Onda mi se desi da sanjam neku pjesmu i da se probudim u toku noći. Sanjao sam pjesmu koju sam imao s velikim Masimom. I probudim se, čujem je. Ona mi i dalje svira, ali umoran u četiri ujutru. Mislio sam da ću je zapamtiti i počnem da je ponavljam više puta kako bi mi ostala u sećanju, ali zaspim ponovo i ujutru, kad sam se probudio, nisam uspio. Samo sam znao da sam nešto sanjao i to je sve. Shvatio sam da joj nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Pjesmu “Zatvori oči, broj do pet” takođe sam napisao slučajno. Bili smo porodično na Adi Bojani na odmoru. Probudio sam se u pet ujutru, izašao na terasu, gledam u predivnu prirodu i počnem da pišem tekst pjesme. Znate, kod mene malo ide drugačije, jer ja tekst i muziku pišem odmah zajedno. Ali u ovom slučaju završim i prvu i drugu strofu i nemam dalje. To pjevam danima, vrti mi se, i tek poslije mjesec dana krenem u grad, uzmem ključeve od kola, žurim i samo se desio refren. Bacim ključeve, zovem prijatelje koji me čekaju, obustavim sve i za 15 minuta napišem ostatak. Eto, nema pravila, inspiracija sama dođe.
Da li ste izračunali koliko ste uštedjeli jer ste sami sebi napisali hitove?
– Nisam. Mnogo sam davao na aranžmane i produkciju. Volim da je to bogato, da to nisu samo mašine i sintisajzeri, nego da se čuje prava violina, pa truba, da svira čovjek, da svako od njih unese dio svoje duše u to.
Kada vidite takozvanu treš muziku, ono što se čuje, ali ne razumije o čemu taj neko pjeva, kako vama to djeluje?
– Imam dobar sluh, pa mogu da kažem kad mi se nešto sviđa ili ne. Godinama sam naučio da tako nešto ne komentarišem, jer niko mi ne daje pravo da govorim o ukusima o kojima se ne može raspravljati. Mnogo je bilo situacija u kojima me neko pita za mišljenje i onda dovedu nekog ko zaista nema, što bi narod rekao, pojma, ali taj čovjek radi svoj posao i u kafani pravi haos. Svi dižu ruke i ti staneš i kažeš: “Oprosti mi, Gospode, nisam bio u pravu, ipak ovaj čovjek nešto zna.” Eto, otkud meni pravo da sudim o nekome da li ne zna ili zna, pa sam sa te strane prilično uzdržan.
Ono što je sigurno da do sada nemate mrlju u karijeri i životu.
– Ima ona knjiga od mog prijatelja Kemala Crnkića “Pazi kojeg vuka hraniš”. Smatram da je sve u nama i sve na nama. Stvar je izbora. Imaš uvijek šaptanje tipa “sad mu opsuj sve po spisku”, ali tada onaj drugi glas treba da pobjedi i kaže: “Polako, ne srljaj.” Znači, naći mjeru u svemu. Možda sam pred kamerama i generalno miran i staložen jer imam visok stepen tolerancije i strpljenja, ali za neke stvari sam eksplozivan. Ne mogu da podnesem laži i ispričane priče da bi se nekome naudilo, nekulturu, bezobzirnost, nisam ja popio kulturu i pamet, ali neka osnovna načela ljudskosti primijeniti i ovaj svijet bi bio predivan.
Koje su vam mane?
– Sebe opravdavamo iz dana u dan. Baš sam pričao sa prijateljem da tražimo opravdanje po pitanju osnovnih životnih stvari. Na primjer, pušiću još mjesec dana zbog toga i toga, treba mi da se smirim, ili ješću još deset dana, neka sam rekao to i to, zaslužio je. Ali, preslišavajući sebe, nikad ne treba raditi drugima što ne bi volio da neko tebi radi.
Sad je popularno da i muškarci idu na podmlađivanje, kako na to reagujete? Djelujete mi prirodno.
– Ne vidi se, to je ova najnovija metoda i tehnika. Išamaram se ujutru deset puta i to je to! Šalu na stranu, treba voditi računa o sebi, ali preterivati ne. Sad je sve toliko dostupno i trendi i sve mora, a ne mora.
Kako sačuvati brak?
– Ove godine smo supruga i ja proslavili 25 godina braka. Imao sam sreće da nađem pravu ženu. Treba imati i malo pameti za to. Iz ljubavi se rađaju neke stvari, ali treba da postoje i poštovanje i razumijevanje. Svi gledamo mane kod drugih, niko nema ogledalo kod kuće i da kaže: “Ej!” Znate, na kraju dana, bar kako ja funkcionišem, navikao sam sebe tako da sagledam, sve situacije koje sam imao u toku dana stavim ispred sebe i kažem: “Okej, tu sam, ovde sam rekao nešto što nije trebalo, oprosti mi bože, sutra ću popraviti na drugi način.” Svi sebe uzdižemo, svi smo nedodirljivi i, kad mi neko kaže da su od velike ljubavi došli do toga da ne mogu da trpe ništa, ne mogu to da slušam. Brak je svetinja, poštovanje, trpljenje. Moraš da nosiš taj teret. Mnogi to ne razumju, nego olako shvataju. Nema savijesti kao osnovno sredstvo mjere za sagledavanje sebe i života.
Kakve su vam ćerke koje su sad tinejdžerke?
– Bogu hvala, super. Sa djecom samo razgovor. Nekad sebe uhvatim da previše pričam i kritikujem, pa mi bude krivo, ali shvatim – koliko god se trudile da ih smaram i da me ne slušaju, one ipak čuju šta pričam. Znam priču svojih roditelja, kojih, nažalost, više nema. Sve što su mi govorili, sad se ja pretvaram u njih i sad sam svjestan njihove brige i riječi.
Nezavisne.com
