Glumac Bogdan Diklić rekao je da je prepravljao svoj tekst u scenarijima filmova poput “Maratonaca” i “Nacionalne klase”, da je Fabijan Šovagović ostao za njega poseban glumac, kao i da u pozorištu ne primjećuje publiku, a na snimanjima kamere.
Diklić se u razgovoru u okviru Festivala evropskog filma Palić, gdje mu je u nedjelju uručena nagrada “Aleksandar Lifka” za doprinos evropskom filmu, prisjetio da je u trećem razredu gimnazije “otprilike zrelo riješio da će se posvetiti glumi”.
– Riješio sam da ću da radim nešto što me je privlačilo i nisam se prevario da će mi stvarati radost u životu. Pretpostavljao sam da je mukotrpno, da nije lako, i eto mene u glumi – rekao je Diklić.
Prisjetio se kako je u trećem razredu gimnazije u rodnom Bjelovaru ispred jedne knjižare vidio glumca Fabijana Šovagovića koji je tu snimao.
– On je i danas jedan od glumaca koji su za mene veliki, jedinstveni, posebni – naglasio je Diklić.
Zamolio je i dobio od Šovagovića autogram, a kasnije je Diklić sa tom hemijskom olovkom glumio u filmu “Majstori, majstori” i čuvao ju je jako dugo dok mu nije nestala.
Desetak godina kasnije Diklić je sa Pulskog festivala letio za Zagreb sa Šovagovićem, i kada mu je rekao: “E, kad bi se ti sjećao…”, da bi mu čuveni glumac odgovorio: “Znam, ispred knjižare”.
Primijetivši da je “pozorište total, a film sadrži krupne planove”, Diklić je naveo da je za njega “u suštini priprema ista”.
– Mene u pozorištu, kad sam preležao dječije glumačke bolesti, vrlo rano nije interesovala publika. Tako i na filmu. U jednom trenutku sam došao do toga da me kamera ne zanima, u fazi probe. Kada se snima nemam svijest da je kamera prisutna – rekao je glumac.
Govoreći o ulozi Zaima u filmu “Gori vatra”, Diklić je primijetio da je to bio jako lijepo pisan scenario i da je “sve duboko” i odlučio da tik odrazi njegov invaliditet, godine i karakter.
– Tik Zaimov je varirao zavisno od raspoloženja. Ako je ljutit, to je intenzivnije, a govor je miran. Kad je smiren, tik je manjeg intenziteta. To mi je trebalo i to sam pronašao – otkrio je Diklić.
Kada je radio “Nacionalnu klasu”, Diklić je imao 25 godina, i iako bez prethodnog velikog glumačkog iskustva, imao je “neku svoju metodiku”, koju je zadržao do danas.
Diklić je rekao da je pozajmio scenarije za filmove “Nacionalnu klasu” i “Maratonci trče počasni krug”, u kojima je bilo “mnogo moje olovke, gumice i mijenjanja” i da mu oni nikada nisu vraćeni.
– Tamo piše šta sam kao klinac u zagradama namaštao, šta sam promijenio u redoslijedu riječi, šta sam štrihovao. Sjećam se da mi je (reditelj) Goran Marković u “Majstorima” rekao: “Ti si jedini koji izbacuje, svi drugi dopisuju!” – naveo je glumac.
Prisjetivši se rada na “Maratoncima” reditelja Slobodana Šijana, Diklić je rekao da su svi uživali snimajući i da su imali svijest da prave “nešto što će biti dobro, ali ne da će toliko da traje”.
Prema njegovim rečima, Mirko u “Maratoncima” je možda prva uloga u kojoj je ono što je želio uradio u “veoma visokom procentu”.
– Istjerao sam sve što sam htio. Nemam dokaz za to. Scenario je izgubljen. Svuda je prisutna moja olovka, od gesta do malih izmjena u tekstu. Usudio sam se i da predložim nekim kolegama nešto – naveo je Diklić.
Od rečenica koje je ubacio u filmove, a ušle su u svakodnevni život, Diklić je naveo “Tišina, sad malo ona” u “Maratoncima” i “Koliko može da razvije” u “Nacionalnoj klasi”.
RTRS.
