Piše: Ognjen Tadić
Od četvrtka 18. januara 2024. godine BiH se nalazi u potpunoj ustavnoj krizi. Ne zbog toga što se već decenijama od Ustavnog suda BiH pravi pravno-političku giljotinu za Ustav BiH i Dejtonski mirovni sporazum u cjelini, nego zbog toga što je krnji sastav Ustavnog suda BiH na taj dan izvršio definitivni o otvoreni napad na ustavni poredak BiH.
Politički faktori iz federalnog Sarajeva i dio stranaca pokušaće da održe tezu da ovakav sastav krnjeg Ustavnog suda BiH može legalno i legitimno djelovati, te da nije moguće naći političko i pravno rješenje za odlazak stranih sudija i izbor domaćih umjesto njih bez prethodne promjene Ustava BiH. Zbog toga je bitno ukazati pažnju na dvije neoborive pravne činjenice koje u potpunost delegitimišu i kao zlonamjernu razotkrivaju njihovu poziciju.
Ustavni sud BiH mora imati 9 sudija
„Ustavni sud Bosne i Hercegovine će imati 9 članova”. To doslovno piše u čl. VI/1 Ustava BiH. Dakle, jasno je da ih ne može imati ni manje ni više od devet (9). Samo sa devet (9) članova može se smatrati da Ustavni sud BiH ima uslove da funkcioniše. Ustav BiH ne dopušta mogućnost da Ustavni sud BiH vrši nadležnosti bez devet (9) postojećih sudija. Ustav BiH (čl. VI/2.a) kaže “većina svih članova suda će činiti kvorum”, ali do zakazivanja sjednice i utvrđivanja kvoruma ni ne može doći ukoliko Ustavni sud BiH nema devet (9) članova. Iako su decenijama pokušavali da relativizuju ovu ustavnu odredbu, niko od onih ko je u tome učestvovao nije se usudio da delegitimiše odluke Ustavnog suda BiH time što bi broj potrebnih sudija za kvorum i broj potrebnih glasova za usvajanje odluke sveo ispod pet (5). Tako u važećim Pravilima Ustavnog suda BiH za kvorum stoji “većina svih sudija Ustavnog suda (najmanje pet sudija) čini kvorum za održavanje Plenarne sjednice i sjednice Velikog vijeća” (čl. 11. Pravila), a za glasanje “odluka Ustavnog suda u Plenarnoj sjednici i Velikom vijeću donosi se većinom glasova od ukupno devet sudija Ustavnog suda” (čl. 42. Pravila). I prije sadašnjih Pravila bilo je istovjetno. Tako je u ranije važećem Poslovniku Ustavnog suda BiH stajalo da “sud odlučuje u plenarnoj sjednici” i “u Vijeću od pet sudija” (čl. 7. Poslovnika) i to u plenarnoj sjednici “većinom glasova svih članova Suda” (čl. 8. Poslovnika), a u Vijeću od pet sudija jednoglasno (čl. 9. st. 1. Poslovnika). Tu je i pravilo koje postoji od samog početka rada Ustavnog suda BiH da ukoliko se na sjednici ranije Vijeća pet sudija ili sada Velikog vijeća ne može donijeti odluka za koju glasa pet (5) sudija, da onda predmet ide na Plenarnu sjednicu radi pribavljanja pet (5) glasova (čl. 9. st. 1. Poslovnika i čl. 10. Pravila). Ustavni sud BiH u svojoj praksi i pravilima koja više decenija donosi pokušavao je da relativizuje ovu neoborivu pravnu činjenicu. Služio se famoznom odredbom iz ukinutog čl 39. Pravila Ustavnog suda BiH, po kojoj je na sjednicama uvijek morao biti prisutan najmanje jedan član suda iz Republike Srpske, odnosno tri iz Federacije BiH. Pravdao se funkcionalnošću suda, da dinamika i efikasnost rada suda baš ne moraju uvijek zavisiti od toga da li su izabrane sve sudije do broja devet (9) i sl., ali je i na tom planu potpuno izgubio i legitimitet i legalitet kada je 2023. godine sam ukinuo tu odredbu, te je stvar ogoljena do kraja. Nikakav drugačiji pristup koji bi navodno bio inspirisan uporednim pravom ne može imati značaj, jer ustavnog poretka kakav je BiH nigdje drugo nema. Ustavni sud BiH je jedna od institucija iz mirovnog sporazuma i kao takav mora temeljiti svoj legitimitet na reprezentativnosti garantovanoj Ustavom BiH – puni sastav od devet (9) sudija.
Postavlja se i pitanje zašto su sudije iz Republike Srpske pod takvim uslovima učestvovale do sada u radu suda i zašto se nisu bunile protiv neustavnog rada? Mora se reći da su se bunile. Sudija Zlatko Knežević je iz protesta prijevremeno i po svom zahtjevu otišao u penziju (2023.), sudija Krstan Simić je zbog objelodanjivanja kriminalnih radnji u sudu izbačen iz suda od strane onih koje je kritikovao (2010.), sudija Marko Arsović podnio je ostavku (2000.), sudije Snježana Savić i Vitomir Popović pisale su brojne knjige, naučne radove i javne proteste, održavali naučne skupove zbog neustavnog rada Ustavnog suda BiH, sudija Jovo Rosić se takođe suprostavljao takvoj praksi (preminuo 2006.)… Ništa od toga nisu uvažavale ni druge sudije koje su delegirane od strane Stranke demokratske akcije, niti strane sudije kojima je očito bilo naređeno da se ponašaju u skladu sa poslovicom “nahrani pse i ništa ne diraj”.
Ipak, priča je stigla do svog kraja i danas je sasvim jasno da krnji sastav Ustavnog suda BiH djeluje neustavno vršeći nadležnosti Ustavnog suda BiH koji bi u svom sastavu morao imati devet (9) sudija da bi mogao da vrši ustavne nadležnosti.
Za odlazak stranih sudija nije potrebna promjena Ustava BiH
Republika Srpska nudi rješenje – donošenje zakona kojim bi strane sudije bile zamijenjene. Druga strana tvrdi da to nije moguće bez promjene Ustava BiH. To nije tačno. Neoboriva pravna činjenica je da u Ustavu BiH stoji “za imenovanje nakon više od 5 godina nakon prvobitnog imenovanja sudija, Parlamentarna skupština može predvidjeti zakonom drugačiji metod selekcije trojice sudija odabranih od strane predsjednika Evropskog suda za ljudska prava” (čl. VI/1.d). Ovu ustavnu odredbu, a koja je ustavni osnov za donošenje takvog zakona, predstavnici federalnog Sarajeva i dio stranaca smatraju nedovoljnom iz dva razloga. Prvi je što koriste netačan prevod Ustava BiH objavljen na internet stranici Ustavnog suda BiH (inače je utvrđeno da taj prevod ima više desetina grešaka) u kome umjesto “…drugačiji metod selekcije trojice sudija odabranih od strane predsjednika Evropskog suda…” stoji “… drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda…”. Zbog toga tvrde da je bez ustavnih promjena zakonom moguće samo regulisati drugačiji način na koji bi ponovo predsjednik Evropskog suda birao troje stranih sudija. Dovoljno je pogledati originalni tekst na engleskom jeziku (“…method of selection of the three judges selected by the President of the European Court…”) da bi se zaključilo da Republika Srpske vlada neoborivim pravnim činjenicama, tj. da je Parlamentarna skupština BiH ovlašćena ne samo da donese zakon kojim se strane sudije mijenjaju domaćim sudijama, nego i da nadležnost za izbor domaćih sudija odredi nekoj od domaćih institucija. Drugo što ističu je da bi donošenjem zakona došlo do derogacije ustavne odredbe po kojoj ovo troje sudija ne bi mogli biti državljani BiH ili susjednih država, jer u Ustavu stoji da “sudije, koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, neće biti državljani Bosne i Hercegovine ili koje susjedne države” (čl. VI/1.b). Neoboriva pravna činjenica je to da novi zakon ne bi derogirao ovu ustavnu odredbu, jer je osnov za njeno derogiranje već predviđen samim Ustavom BiH tako što sam Ustav (de lege ferenda) predviđa da postoji mogućnost da Parlamentarna skupština BiH donese zakon kojim prestaje nadležnost predsjednika Evropskog suda, a samim tim i sve ostalo što je vezano za njegovu nadležnost. Dakle, ukoliko predstavnici federalnog Sarajeva i dio stranaca ne žele da strane sudije zamijene domaćim sudijama, a što je obaveza iz četrnaest tačaka evropskih uslova, onda neka se ne pozivaju na pravo, neka jasno kažu da je to njihov politički stav, a mi svakako znamo zbog čega je taj stav takav kakav jeste.
Republika Srpska je zaštićena
Narodna skupština Republike Srpske prošle godine donijela je Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Zakon je takav kakav jeste prosto zbog BiH takve kakvom su je poslije Dejtona silom i prevarama napravili. Njime je utvrđeno „odluka kojom su Pravila Ustavnog suda izmjenjena i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donesene nakon izmjena Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, neće se primjenjivati i izvršavati na teritoriji Republike Srpske“ (čl. 1. Zakona), „odluke iz člana 1. ovog zakona neće se primjenjivati i izvršavati na teritoriji Republike Srpske dok Parlamentarna skupština BiH ne donese Zakon o Ustavnom sudu BiH“, te „do donošenja zakona iz stava 1. ovog člana, privremeno se stavljaju van snage odredbe zakona kojim se propisuje objavljivanje zakona i drugih propisa Republike Srpske, u dijelu koji se odnosi na propise i druge akte koje donosi Ustavni sud Bosne i Hercegovine“ (čl. 2. Zakona) i na kraju „lica koja su dužna da postupaju po odredbama ovog zakona izuzimaju se od krivične odgovornosti propisane krivičnim zakonodavstvom BiH, u pogledu krivičnih djela u vezi sa izvršenjem ovog zakona i biće zaštićena od institucija Republike Srpske“ (čl. 3. Zakona).
Dakle, jedino rješenje je dogovor o novom zakonu. Do tada krnji Ustavni sud BiH ne može da radi, jer bez devet (9) sudija nema legalitet i legitimitet. Dok ne dođe do političkog dogovora rad sudija krnjeg Ustavnog suda BiH predstavlja neustavno djelovanje i napad na ustavni poredak BiH, a Republika Srpska se sve vrijeme upravo protiv toga bori.
