Uvijek isti mehanizam odluka.
Proteklih 16 mjeseci jedno od najvažnijih pitanja u SAD-u jest hoće li američki Kongres nastaviti snabdijevati Kijev oružjem ili ne. Jer postoji glasna manjina, posebno među republikancima, koja zagovara povećanje kontrole nad pomoći Ukrajini ili potpuno ukidanje iste. A s obzirom na to da su Sjedinjene Države daleko najveći i najvažniji vojni donator Ukrajine, prijetnja prekidom pomoći uvelike utiče i na protivofanzivu koju je pokrenula ukrajinska vojska.
No rasprava o podršci američkog Kongresa Ukrajini ne bi se trebala vrtjeti samo oko sredstava, što je trenutno slučaj.
Raphael S. Cohen, direktor Programa za strategiju i doktrinu u projektnim vazdušnim snagama Rand Corporation, i Gian Gentile, zamjenik direktora Odjela za istraživanje vojske Rand Corporation, za portal Foreign Policy kažu kako ciljevi Sjedinjenih Država u Ukrajini ni godinu i pol nakon početka ruske specijalne operacije nisu posve jasni.
Predsjednik Joe Biden neprestano ističe kako će SAD podržavati Ukrajinu “koliko god to bude potrebno”, no ni on ni njegova administracija nisu u stanju jasno definisati što to tačno znači.
– Što se tiče ciljeva i zadataka ukrajinske kampanje, prepustićemo Ukrajincima da odluče što će to biti – izjavio je američki ministar odbrane Lloyd Austin.
Ovakav nedostatak pune predanosti ukrajinskoj “pobjedi” nad Rusijom doveo je do mlake, a ponekad čak i kontraproduktivne strategije pa se postavlja pitanje – koji su to načini za postizanje krajnjega cilja u ovome ratu?
Kad god Ukrajina zatraži pomoć u naoružanju, Sjedinjene Države isprva joj pošalju odbijenicu navodeći kako se “boje eskalacije sukoba”. No nakon dugog odgađanja, kurs se u nekom trenutku ipak mijenja. I takav obrazac ponavlja se u nedogled – najnoviji primjer bio je kad je trebalo odlučiti o slanju borbenih aviona F-16, a slično je bilo i s tenkovima M1 Abrams te obrambenim raketnim sustavom Patriot.
I što se dogodilo nakon što je američko oružje napokon stiglo u Ukrajinu? Ništa. Nije bilo nekontrolisane eskalacije sa ruske strane koje su se mnogi toliko pribojavali. Samo se nastavio mukotrpan rat iscrpljivanja.
Određeni stepen američkog odugovlačenja tokom prvih nekoliko nedjelja rata možda je i bio razumljiv, ali sad je situacija drugačija. Tvrdnja kako se ukrajinske snage ne mogu dovoljno brzo obučiti na novim vojnim sistemima vrlo brzo pokazala se pogrešnom. Jer Ukrajina ne samo da može ovladati složenom mašinerijom, nego je može i koristiti sa velikim učinkom.
Ni američki strah od eskalacije sukoba više ne drži vodu – Rusija nije upotrijebila nuklearno oružje, ali zato se i dalje bori protiv ukrajinaca i jedino što je Kremlj voljan prihvatiti jest potpuna kapitulacija Ukrajine.
Foreign Policy piše kako strategija dijeljenja oružanih sistema sa velikim kašnjenjem nikad nije imala logičnog smisla.
Ako je ideja bila spriječiti Ukrajinu da sama napadne Rusiju, za to joj zapravo nikad i nije trebala sofisticirana zapadna oprema. Uostalom, Ukrajina je već navodno izvela udare unutar Rusije koristeći se starim sovjetskim helikopterima, neameričkim dronovima i prekograničnim napadima. Istina je kako bi Rusija na to doista mogla uzvratiti, ali troškove svake takve odmazde vjerovatno bi snosila sama Ukrajina, a ne Sjedinjene Države i saveznici.
Ako Vašington želi staviti Ukrajinu u “najbolju moguću poziciju” za pregovore o okončanju rata, prvo mora uvjeriti Rusiju kako su daljnji napadi sa njezine strane uzaludni i svaki nastavak iste skupo će se naplatiti.
I tu pomaže upravo moćnije oružje. Jer što su ukrajinske snage bolje opremljene, to je vjerovatnije da će oslabiti daljnje ruske napade i spriječiti je u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva. Oružje većeg dometa – borbeni avioni F-16 ili vojno-taktički raketni sistem- omogućili bi Ukrajini da napadne ruske ciljeve iza linija. Spomenuti sisemi mogli bi gađati ruske položaje u njihovim linijama sve do Krimskog poluostrva, što je ključni aspekt ukrajinske protivofanzive.
Što su Ukrajinci bolje opremljeni, to više troškova mogu nametnuti Rusiji i natjerati je da odvagne “dobrobiti” budućeg napada. Drugim riječima, oprezan pristup i odugovlačenje Sjedinjenih Država mogli bi ovaj sukob učiniti još dužim, krvavijim i skupljim.
Ukrajina će možda preživjeti kao nezavisna država, nastaviće se suočavati s dugotrajnom prijetnjom Rusije i ostaće bez opreme iz sovjetske ere – bilo da je riječ o protivvazdušnoj odbrani, tenkovima ili avionima. Da je Zapad djelovao odlučnije i sa boljom strategijom, Ukrajina ne samo da bi bila u boljem stanju za poduzimanje protivofanzive koju je nedavno pokrenula, nego bi također bila u boljem položaju za trajnije poslijeratno rješenje.
Navodno, ukrajinska “hrabrost” i “ruski pogrešni koraci” trenutno idu na ruku Kijeva. Sjedinjene Države samo trebaju volju i strategiju da prigrle tu pobjedu, zaključuje Foreign Policy.
