Feđa Štukan imao je život po kom bi mogla da se snimi ozbiljna drama. Glumac je čak 15 godina živio u paklu droge, bio na ratištu, a zatim završio u psihijatrijskoj ustanovi.
Izgubio je ljubav svog života, radio kao makro, doživio kliničku smrt, a zatim sve to pretočio u riječi kao upozorenje svima koji razmišljaju da krenu njegovim putem.
“Moje djetinjstvo je bilo traumatično. Deda Milan je bio đakon u pravoslavnoj crkvi, našao sam ga obješenog o plinsku cijev u hodniku našeg stana. Moj otac Mustafa i majka Nađa, a kasnije i sestra Eni, bili su poznati arhitekti. Imali smo novca, ali se nekako ne sjećam lijepih stvari iz tog perioda. Uglavnom sam tokom ranog djetinjstva osjećao neki miks tuge, nepravde, nemoći, usamljenosti i straha. Prvi put sam pobjegao od kuće kad sam imao pet godina. Doduše, uhvatili su me brzo, dvije ulice niže. Sreća je bila što sam imao dobru ekipu van kuće, sa kojom sam imao bend već u drugom osnovne škole. Tad sam počeo i da pušim, a nekoliko godina kasnije i da pijem “, priča Feđa, koji je svoj život opisao u autobiografiji “Blank”.
Optužen za ubistvo
Štukan je rastao u Sarajevu, a odmalena je jurio za adrenalinom.
“Odrastao sam u za*ebanom kvartu i prvo ubistvo sam vidio u petom razredu na velikom odmoru. Tri uboda nožem u srce! Kasnije sam sa ekipom krao kola, obijao trafike, samo zbog adrenalina. Slučajno sam probao da igram bilijar i shvatio da sam veliki talenat, pa sam napustio srednju školu. Od 13. do 17. godine vrijeme sam uglavnom provodio u zadimljenim bilijar klubovima, a usput sam svirao po raznim bendovima, radio kao konobar… Početkom 1991. godine otišao sam u Kotor u Crnu Goru na turnir, zaljubio se u Sanju i ostao. Radio sam u bilijar klubu, a onda sam bio i makro. Imao sam pet prostitutki iz Ukrajine. Jedina mušterija koju sam našao bio je moj drugar Mujo. Doveo sam mu Natašu i on se kasnije oženio njom. Nakon mjesec dana lošeg poslovanja, preostale četiri Ukrajinke su me od*ebale i našle novog makroa”, priča Feđa i otkriva kako je napustio Crnu Goru:
“Došlo je do pucnjave u klubu i policija me je uhvatila s tuđim pištoljem iz kojeg sam pucao na nekog glupana iz Vršca. Nisam ga ubio, jer sam naletio na prazne čaure. Trebalo je da budem osuđen za pokušaj ubistva. Bio sam u pritvoru s dvojicom rumunskih lopova. Stalno su prevrtali po polovinu žileta u ustima. Naučili su me kako žiletom da otvaram lisice. Kad su me policajci poveli na suđenje, dok sam čekao da me sudija pozove, oslobodio sam se i pobjegao. Sjeo sam u bus i došao u Sarajevo. Nisam smio da odem do Sanje da se pozdravimo”.
Poziv za suđenje stiže mu u Sarajevo, ali tada počinje rat. On odlučuje da ode na ratište, da bi potom kopao “šakom i kapom” da napusti vojsku.
“Početkom rata 1992. godine, pristupam specijalnim jedinicama Armije RBiH. Pucao sam čovjeku u glavu snajperom i promašio ga, jer je bio predaleko. Sreća pa sam promašio! Pucao sam da ubijem i to je najstrašnija stvar koju sam uradio. Nakon toga sam završio u ludnici i tamo sam bio godinu dana. Otišao sam na psihijatriju i rekao: “Dobar dan, ja sam lud. Čujem glasove. Govore mi da moram da pobijem sve svoje saborce. Ne znam šta da radim.” Prva tri mjeseca mi je bilo užasno, nisam se razlikovao od drugih ludaka. Živio sam na intenzivnoj njezi psihijatrije, sve je strašno zaudaralo na ljudski izmet, jer su vezani bolesnici vršili nuždu u krevetu. Jozo – simpatični, sredovječni, paranoidni šizofrenik, koji je prije dvadeset godina izmasakrirao nožem roditelje jer su “pokušali da ga ubiju” tako što su mu “pokvarili kočnicu na biciklu”, jedne noći silovao je novog pacijenta. Bio sam vezan i nisam mogao da uradim ništa, osim da zovem sestre, doktore…. Terapija me je ubijala, sve dok nije stigla moja dijagnoza, a to je psihopatija i posttraumatski stresni poremećaj. Poslije toga sam skinut iz vojske”.
Pošto je napustio vojsku, glumac odlazi u Njemačku i sve do kraja rata se ne vraća u Sarajevo. Zatim upisuje sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti. Na pitanje kako je prošao prijemni, odgovara: “Pretpostavljam da sam dobro odigrao ulogu, pošto sam bio zatvoren u mentalnoj ustanovi.”
“Pošto nisam završio srednju školu, našao sam vezu, kupio diplomu za 500 maraka, predao je na Akademiju i počeo da studiram glumu”.
Vrištao od bola
Iako se činilo da mu je krenulo nabolje, tragedije su nastavile da se nižu.
“Izbrisao bih mnogo slika iz svog života. Najteži trenutak u mom životu bila je smrt moje djevojke Mirne. Našao sam je mrtvu u kadi! Pokušavao sam da je podignem iz kade, ali nisam mogao da podignem njeno ledeno i ukočeno tijelo. Dirao sam je po licu u ljubio. Četiri dana kasnije spustio sam je u grob. Spavao sam u Mirninoj sobi, vrištao od bola mjesecima. Onda sam počeo da izlazim, pravim probleme u gradu, svi su me izbjegavali. Bio sam potpuno razoren! Htio sam neko da me ubije, pošto nisam imao muda da to uradim sam. Dugo sam krivio sebe zbog toga, mada nisam bio kriv. Pokušavao sam da pijem, pa da alkoholom ubijem emocije i svedem ih na minimum. To je pogoršalo stvari. Postao sam agresivan. To je bio početak mog ludila, a na kraju sam još dublje otišao, i to u heroin. Ukrao sam dedi 3.000 maraka koje je čuvao za sahranu. Na kraju sam mu ih vratio baš kad mu je zatrebalo. Rokao sam se u busu, u tramvaju, u kafani za stolom, na ulici, u parkovima… Radio sam to 20-30 puta na dan, otprilike svakih pola sata. Bilo mi je potrebno oko 250 evra dnevno. Kako sam dolazio do toliko novca dnevno, ne pitajte me, ali jesam. U gradu sam znao sve narkomane, ali nijedan nije bio gori od mene. Mogao sam da ubrizgam tri puta veću količinu od ostalih i ostanem na nogama. Moja porodica se raspala od tuge. Čak 15 godina sam bio na drogi! Posljednjih nekoliko godina tog perioda sam baš bio na dnu. Volio sam da stavim što više droge u kašiku, a što manje vode, da ‘fleš’ bude što jači”, priča on i otkriva da je jednom gotovo 20 minuta bio klinički mrtav:
“Bio sam mrtav nekoliko puta od overdoza. Moždane funkcije nula, srce ništa. Vidio sam da tamo nema ništa od čega bi trebalo da me bude strah. Jednom se desio takav ‘fleš’, da me je odmah ubio. Život se nije gasio postepeno i nije se vraćao postepeno, nego se ugasio odmah i vratio odmah. Prošlo je dvadeset minuta. Spojili se smrt i život, nije bilo prolaska vremena”.
Trenutak koji ga je osvijestio desio se kad mu se rodila sestričina. Imao je tešku narkomansku krizu dok je tek rođenu bebu držao u rukama.
“Moja sestra je rodila ćerku, a ja sam bio u teškoj krizi tu noć. Nazvala me je da dođem, da joj pomognem da ode do bolnice. I ja odem sa njom u bolnicu i sačekam ispred vrata, dok me nisu pustili da uđem i kriziram u hodniku. Samo čekam da svane jutro, da se diler probudi oko deset i samo mislim o tome. U tim mojim mislima mi oko četiri-pet ujutru iznose Romanu, daju mi je u naručje. Apsolutno nemam odnos prema tome jer sam u krizi, razmišljam samo o heroinu. Ne interesuje me tada apsolutno ništa, ni sestra, ni njeno dijete. Dali su mi dijete, a moje ruke su bile zagnojene. To se zove “aut”, kad promašite venu i natekne sve, zagnoji se, bude crno, crveno, zeleno, raznih boja…. Moje ruke su bile takve… Čitavo tijelo… Već odavno se sve povuklo, sve vene, pa nisam imao ni gdje da se ‘popravim’. Čelo, vratne vene, genitalije, tamo gdje je ostao bilo koji komad krvnog suda, on je stradao. Držim dijete u rukama i razmišljam da je to možda posljednji put da je vidim, da je to život koji se rodio, a da jedan život sad odlazi, da će njoj roditelji reći kako je imala ujaka koji je umro od nekog raka, vjerovatno bi je slagali. I tada sam nekako ukapirao da bi možda bilo pametno da nastavim da živim. Stid me je bilo da umrem pred tim djetetom. Kunem se da mi je to dijete tog trenutka spaslo život – priča Feđa, koji je tada odlučio da uzme poslednji “fiks”, zatvori se u sobu i skine s droge.
A zatim se okrenuo poslu…, prenosi Kurir.rs pisanje Informera.
