Nakon što je kriminalizacija klevete vraćena u Krivični zakonik RS, građani bi se mogli dodatno naći u problemu jer niko ne zna kako će sudovi vagati argumentaciju da li je neko svojom izjavom oklevetao nekoga.
Poslanici vladajuće većine su tokom skupštinske rasprave na kojoj je usvojen pomenuti zakon konstantno govorili da onaj ko govori istinu nema razlog da se plaši ovog zakona.
Iako se ovakve izjave na prvi pogled čine razumnim i logičnim, postoji opasnost da će političari izvršiti pritisak na pravosuđe da svaki vrijednosni sud o političaru, koji se tom političaru ne sviđa, ocijeni kao klevetu jer se ne može “dokazati” da je izrečena ocjena istinita.
Na primjer, građani bi mogli za nekog političara reći da je “lažov” ili “lopov”, što jeste teška kvalifikacija, ali praksa Evropskog suda za ljudska prava je da političari moraju da imaju pojačani stepen tolerancije na kritiku javnosti, čak i ako se radi o nečemu što bi se moglo smatrati da šteti nečijoj reputaciji.
Posebno bi se mogli naći u problemu novinari, koji bi na osnovu činjenica da se u pojedinim resorima dešavaju nezakonitosti mogli prozvati političare koji su na čelu tih resora, što bi oni mogli iskoristiti kao povod da izvrše pritisak na pravosuđe da te novinare procesuira.
U objašnjenju člana 10 Evropske povelje o ljudskim pravima, koji govori o slobodi izražavanja, ističe se da ovaj član građaninu daje pravo da kritikuje, iznosi pretpostavke ili vrijednosne sudove, te da se u ovim slučajevima takve izjave ne bi smjele smatrati klevetom ili uvredom.
“Ovaj član ne pruža zaštitu samo kada su u pitanju ‘istinite’ izjave, on se posebno primjenjuje na političke govore i debate na pitanjima od javnog interesa”, navedeno je u objašnjenju ovog člana u Savjetu Evrope.
Nakon što je zakon usvojen, sada je pitanje sudske prakse, odnosno kako će sudovi tumačiti ovaj zakon, posebno u domenu kriminalizacije klevete.
Aleksandar Jokić, poznati banjalučki advokat, za “Nezavisne” kaže da VSTS ne može davati obavezujuće smjernice, ali da on može uticati na sudsku praksu kao organizacija koja se bavi obukom sudija i tužilaca za ova krivična djela.
“Ali ni to opet nisu obavezujuće smjernice i opet će sve biti svedeno na odluku tužioca u istrazi i odluku sudije pojedinca u samom postupku”, kaže on.
On je podsjetio da je VSTS u skladu sa svojim ovlaštenjima dao mišljenje o nacrtu zakona i da je time iscrpljena njihova uloga u proceduri usvajanja ovih izmjena i dopuna.
I on smatra da građani ni nakon usvajanja ovog zakona ne mogu biti sigurni kako će pravosudni organi ocjenjivati njihove izjave i kako će ih tretirati.
“To pitanje je trebalo da se na javnim raspravama iskristališe sa radnom grupom, ali radne grupe nema, zakonodavac ne zna šta je usvojio pa ne može dati autentično tumačenje, obrazloženje je copy-paste nekog ranijeg propisa. Tako da je odgovor negativan, građani samo mogu da žive u neznanju i da se nadaju da neće baš njih da optuže, što je i bio smisao ovakvog i ovako donesenog Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika”, kaže on.
Vladimir Dragičević, banjalučki advokat, ukazuje i na postojeći Zakon o zaštiti od klevete, za koji tvrdi da sadrži više izuzetaka od odgovornosti, standarde dokazivanja, zaštitu povjerljivih izvora i slično.
“Zakon o zaštiti od klevete, za razliku od krivičnog djela kleveta, pravi bitnu razliku da li se prenesene informacije odnose na pitanja od političkog ili javnog značaja. On posebno apostrofira da sloboda izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. Navedena sudska praksa je usaglasila stav da, kada je pisanje u suštini razumno, sa legitimnim ciljem u svrhu obavještavanja javnosti o propustima u radu javnih ličnosti, pa i političara, što jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu – kleveta u građanskom smislu ne postoji. Iz pomenute prakse proizlazi i da javne ličnosti treba da imaju veći stepen tolerancije na klevetu. Zbog toga se osnovano postavlja pitanje da li će se krivični sud rukovoditi do sada ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava i ipak prihvatati određene izuzetke s obzirom na karakteristike oštećenog – da li je medijska ličnost ili nije”, ističe on.
