Iako je od gostovanja Sarajevskog ratnog teatra na Teatar festu u Banjoj Luci prošlo deset dana, zavjesa još nije spuštena. O gostovanju SARTR-a u Banjoj Luci pisao je i ko je morao i ko nije trebao, svi su, manje ili više, rekli šta su imali, a onda se juče, valjda kao finalni i odlučujući glas u tom horu, pismom javio i proslavljeni sarajevski glumac i prvorazredni ratni bubanj Emir Hadžihafizbegović.
ČEMU PISMO, KOME JE UPUĆENO…?
Nema šta Emir nije nadrobio u pismu da bi još jednom Srbiju označio kao kolektivnog krivca za sve – od kuge u Londonu do gostovanja SARTR-a u Banjoj Luci. Skromne pismenosti, tragično očajnog smisla za humor i jeftino plasirane ironije, Hadžihafizbegović na oskudnoj sceni igra monodramu posvećenu isključivo njemu samom. Da je njegovo pismo bilo sedam puta kraće, opet bi bilo rekorder u nitkovluku.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Emirova žuč se, ako mu je vjerovati, upalila nakon što je naprednjačka vlast napala njegove kolege u Srbiji. Potom mu se pokrenuo i kamen u bubregu kada su “radikalni elementi” poveli hajku protiv gostovanja SARTR-a u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Dva akutna stanja su previše čak i za daleko bolje glumce i daleko snažnije ratnje bubnjeve. A nema sumnje da je Emir Hadžihafizbegović odličan i u jednom i u drugom poslu. Toliko odličan da se često ne zna gdje prestaje glumac, a počinje ratni bubanj.
Na progon glumaca iz Srbije, piše Emir, “naslonila se i izvjesna Dodik Gorica iz Banjaluke, vlasnica nekog, kako mi prijatelji iz Banjaluke kažu, ugostiteljskog objekta imena ‘Antibiotik’”. Tako piše prvak drame. Šta će mu dva puta Banja Luka u rečenici? Jer ne vidi. Kao što ne vidi da “Dodik Gorica” umjesto “Gorica Dodik” nije smiješno, nego neuvjerljivo, traljavo i bijedno. I kakva je to pošalica sa imenom Goričinog restorana? Jednim i po klikom Hadžihafizbegović je mogao da utvrdi kako se tačno zove “ugostiteljski objekat”.
U jednom drugom pasusu Emir veli “zdrava Banjaluka”. Baš tako, pod navodnicima. Zašto? Zato što on tu sintagmu bez navodnika ne bi mogao da napiše. Emir bi možda još i smogao snage za to, ali mu Hadžihafizbegović ne da. Direktor i glumac žele, ali stranka ne dozvoljava. Građanin bi, ali član Predsjedništva SDA bi prije ponovo prodavao sočiće kod Brene nego Banju Luku nazvao zdravom bez navodnika. A nije da o njenom zdravlju ne zna ništa, jer mu je ta i takva Banja Luka 2010. godine aplaudirala bez prestanka pet minuta nakon što je na Teatar festu odigrao “Žabu”.
No dobro, Emir je takav pa je takav, tako piše i tako misli, više Alije u manje mesa teško je danas naći među Bošnjacima, iako je konkurencija žestoka, ali čemu zapravo njegovo pismo? Zašto je ono napisano i kome je upućeno? Ako je bila namjera da se Srbi još jednom okrive za sve, to je urađeno. Jedva i jadno, ali je urađeno. I svako bi nakon te konstatacije očekivao tačku, ali drama traje koliko Hadžihafizbegović hoće, a ne koliko publika smatra pristojnim.
ŠTA (OD TOGA) NIJE TAČNO?
Nije jasno zašto, ali drugi dio pisma slavni mrzitelj posvetio je samome sebi. Ko je u Beogradu pomenuo Emira? Niko. Da li ga se neko opomenuo u Banjoj Luci? Ne. Čemu onda onolika nepristojna i neprijatna kuknjava? “Trideset dve godine”, piše Emir, “politička Srbija denuncira me kao bošnjačkog nacionalistu, Alijinog glumca, promotera bosanskog ksenofobnog narativa, čovjeka koji ne voli Srbijance i šta sve još nisu smišljali u svojim ‘udbaškim kuhinjama’.” Ja, i? Šta od toga nije tačno? Jedino valja sumnjati u to da Emir ne voli Srbe, jer kako bi se drugačije u njegovoj rečenici našle “dve” umjesto “dvije”?
Teško je bilo Emiru u Srbiji i sa Srbima. Tri puta je, kako kaže, osvajao niški festival. Dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na filmskim festivalima u Sopotu i Leskovcu. Proglašen je najboljim glumcem na beogradskom FEST-u. Dobio je i nagradu “Zoran Radmilović” na “Mucijevim danima” u Ateljeu 212, a potom i Radmilovićevu statuu na “Zoranovim danima” u Zaječaru. Proglašen je i najboljim glumcem na festivalu u Užicu. Šta bi tek bilo da ga Srbi i Srbija vole? Deder da on kao neki budući ministar uruči usred Sarajeva, recimo, evo, na Sarajevo film festivalu, nagradu za najboljeg glumca Petru Božoviću.
Nadam se, baš kao što se na kraju pisma nada i Emir Hadžihafizbegović, da će “zakržljale političke psihologije, društveni politički ološ, psihopate i mrcine” skončati na ropotarnici i smetljištu istorije. Na počasnoj kanti za smeće na tom smetljištu biće nacrtan Hadžihafizbegovićev lik. Nema sumnje da će Sidran kasnije od toga napraviti dramu ili barem Facebook status.
