“Osuđujte ga, klevećite ga, deportujte ga, Novaka Đokovića nije briga“, naslov je teksta Olivera Brauna, urednika sporta britanskog “Telegrafa” koji se bavi Novakom Đokovićem i njegovim natpisom “Kosovo je srce Srbije, stop nasilju”, koji je digao mnogo prašine ovih dana.
Ako Novak Đoković ima neku karakterističnu osobinu, onda je to da ga briga šta neko drugi misli. Možete ga osuditi, možete ga oklevetati, možete ga čak i deportovati, ali to i dalje ne ostavlja ni najmanju pukotinu u njegovom psihološkom oklopu. Toliko je očigledno iz njegovog poslednjeg “pljuskanja” u uzburkanim vodama teniske diplomatije, iscrtavajući riječi „Kosovo je srce Srbije, zaustavite nasilje” na najbližem objektivu kamere na Rolan Garosu. Da li je mogao ublažiti tu poruku kao odgovor na tvrdnje sa Kosova da raspiruje etničke tenzije? Sanjajte. Pošto je objavio identičnu fotografiju na Instagramu, on je odlučio da to i potvrdi.
Ono što je ubjedljivo u vezi sa Đokovićem je da nikada niste sasvim sigurni kako on želi da bude shvaćen. Ponekad može izgledati kao da traži javno obožavanje, kao kada sprovodi svoj post-pobjednički ritual ljubavnog bombardovanja na sve četiri strane terena, ali u prkosnijim trenucima, on sa izvjesnim uživanjem poziva na kaznu. „Ne znam šta će se desiti, da li ću biti kažnjen“, slegnuo je ramenima, nakon što je dao izjavu koja je, čak i po njegovim standardima, djelovala provokativno. “Ne ustručavam se, uradio bih to ponovo.”
Upravo taj apetit za igranjem agitatora objašnjava zašto je Đoković, pristojno rečeno, polarizovan. Čak i dok lovi rekordnu 23. titulu u pojedinačnoj konkurenciji muškaraca na Otvorenom prvenstvu Francuske, on se i dalje bori da bude jednak svjetlosti povrijeđenog Rafaela Nadala ili penzionisanog Rodžera Federera. Nedavno istraživanje je pokazalo da je na ATP Turu Đoković dobio najviše kritika na društvenim mrežama od bilo kog igrača, sa svakim petim negativnim tvitovima i 11 odsto objava na Fejsbuku o njemu označenim kao „ljut“. Pa ipak, daleko od toga da izrazi ljutnju zbog takvog neprijateljstva, on to smatra znakom časti.
“Da li vas to iznenađuje?” rekao je on, kada su ga srpski novinari pitali za to. „Bio bih iznenađen da je drugačije. Kao što je Kobi Brajant govorio: „Hejteri su dobar problem. Niko ne mrzi dobre. Oni mrze velike.’ Mržnja je užasna emocija. Ako me neko mrzi, mislim da to više govori o toj osobi nego o meni. Ne biһ ništa mijenjao. Da, napravio sam mnogo grešaka, ali barem sam bio autentičan. Odabrao bih to svaki put u poređenju sa onim šta god se dopada onima koji se pridržavaju standarda establišmenta.”
Ta konačna izjava mogla bi se verovatno udvostručiti kao Đokovićev epitaf, jer aspekt njegovog karaktera koji ni njegovi najvatreniji “hejteri”ne bi mogli osporiti je njegova autentičnost. On je bio toliko iskren i predan u svom protivljenju vakcinaciji protiv Covid-19 da je propustio jedan veliki i dva masters turnira u proteklih devet mjeseci kao direktnu posljedicu. Izbačen je iz jedne zemlje domaćina grend slema i zabranjen iz druge, ali i dalje je odbijao da popusti.
Slično tome, njegova snaga osjećanja prema događajima na Kosovu, gde je više od 50 ljudi povrijeđeno u pokušajima da se spriječi novoizabrani gradonačelnik Albanije da preuzme dužnost, proizilazi iz nepokolebljivog ličnog uvjerenja. Njegov otac, Srđan, rođen je na Kosovu, u Kosovskoj Mitrovici, i čvrsto se držao srpskog nacionalističkog narativa da je Kosovo autonomna oblast Srbije, uprkos tome što je država proglasila nezavisnost 2008. godine.
Đoković jeste možda malo bio neiskren u insistiranju da nema „namjeru da ulazi u političku debatu“. Na kraju krajeva, njegove primedbe su prevazišle neki generički antiratni slogan , u stilu komentara Andreja Rubljova „bez rata molim“ u Dubaiju prošle godine. On se posebno pozvao na tvrdnje svoje matične zemlje o teritorijalnom suverenitetu nad “susjednom državom”: potez koji bi, ako bi ga pokušali drugi igrači, navukao brz ukor. Možete li zamisliti kakvo bi zgražanje nastalo da Daniil Medvedev, kome je još uvek zabranjeno da se takmiči pod ruskom zastavom, napiše „Krim je srce Rusije“, na primjer?
Ovde postoje nijanse. Dok je cijeli zapadni svijet uveo sankcije Rusiji, samo 52 odsto država članica Ujedinjenih nacija priznaje nezavisnost Kosova. Kao takva, Đokovićeva intervencija će vjerovatno biti tretirana kao nešto manje blijeda nego da se odnosi na Rusiju. Ipak, tačno je znao šta radi uvlačeći se u tako oštru debatu i odlučio je da ga posljedice ne uznemiravaju.
Ovo je savršeno za brend, za čovjeka koji živi na svom mentalitetu „ja-protiv-sveta“. Ne zaboravite kako je skandiranje „Rodžer, Rodžer“ zamislio kao „Novak, Novak“ tokom finala Vimbldona 2019. protiv Federera i pobijedio u taj-brejku u petom setu. Kompleks progona podstiče njegovu vatru. Dakle, koliko god čudno izgledao njegov prodor u srpsku politiku, to bi ipak mogao biti genijalan motivacioni trik da ga pripremi za pariske bitke koje su pred nama, zaključio je Oliver Braun
