Žena stoji na krovu i sluša zvukove grada ispod sebe. Večeras se čuje samo tihi šum saobraćaja. Ali zna koliko brzo se to može promijeniti
Obično psi prvi osjete zvuk i počnu bijesno da laju. Zvuk aviona. A zatim zlokobni odjeci eksplozija. Narandžasta kugla koja se podiže iz vazdušnog udara u poznatom naselju.
BBC je došao do snimaka i svjedočenja iz Teherana koji prikazuju grad na ivici živaca, grad koji stalno čeka sljedeću eksploziju i živi u neprekidnom strahu od državnog bezbjednosnog aparata.
Poslovna žena ne smije na posao
Baran – nije joj pravo ime – poslovna je žena u tridesetim godinama. Sada se previše plaši da ide na posao.
„Od kada su počeli napadi dronovima, niko se ne usuđuje da izađe napolje. Ako otvorim vrata i izađem, kao da se kockam sopstvenim životom.“
Živi sama, ali je stalno u kontaktu s prijateljima.
„Stalno se dopisujemo i pitamo gdje je ko… čak i kada nema zvuka, sama tišina je zastrašujuća. Radim sve što mogu da preživim i da dočekam ono što dolazi.“
Bez nade u promjene
Kao i mnogi mladi Iranci, Baran je u posljednjim mjesecima izgubila nadu u promjene. Hiljade ljudi ubijene su tokom obračuna režima s protestima u januaru, nakon masovnih demonstracija.
„Više se ni ne sjećam kako sam ranije živjela, a da ne pomislim na osobu koju sam izgubila tokom protesta“, kaže ona.
„Bojim se sutra. Bojim se osobe koja ću biti sutra. Danas nekako preživljavam, ali kako ću preživjeti sutra? To je pravo pitanje. Hoću li uopšte dočekati sutra?“
Grad pod potpunom kontrolom
Represija je sada potpuna. Otvoreno neslaganje gotovo je nemoguće jer su „oči režima“ svuda.
Snimci do kojih je došao BBC pokazuju pristalice vlasti kako noću voze kroz grad, sa zastavama na automobilima – jasna poruka svima koji bi mogli pomisliti na protest.
Zvanična verzija događaja jedina je dozvoljena. Državna televizija emituje snimke demonstracija i sahrana, dok zvaničnici i učesnici govore protiv Amerike i Izraela. U propagandi vlasti, iranski narod se prikazuje kao spreman na žrtvu.
Nezavisni novinari pokušavaju da prikupe drugačija svjedočenja, ali rizikuju hapšenje, mučenje i nešto gore.
„U ratnim uslovima nikada ne znate na šta su spremni“, rekao je jedan od njih.
Život između straha i nade
Tek u svojim domovima neki stanovnici Teherana usuđuju se da govore otvoreno.
Ali, muškarac u četrdesetim godinama, obrazovan i iz srednje klase, nadao se da će ubistvo ajatolaha Hamneija na početku rata donijeti promjene.
Sada vidi ulice pune bezbjednosnih snaga. Naoružani i maskirani ljudi postavili su kontrolne punktove.
„Bolno je kada izađem na ulicu. Grad izgleda kao grad mrtvih“, kaže on.
Dodaje da uzima antidepresive kako bi „ostao normalan“.
„Vidim grupe ljudi na ulicama koji nisu poput nas – to su oni koji podržavaju vlast i koji su nam, praktično, oduzeli grad.“
Između bijesa i opasnosti
Mnogi Iranci govore o podijeljenim osjećanjima – žele kraj režima, ali istovremeno osjećaju da je njihova zemlja napadnuta.
„Situacija je zastrašujuća“, kaže Ali.
„Nebo iznad vaše zemlje kontrolišu neprijateljske snage. Ali, u isto vrijeme, postoji nada. Ne zato što podržavamo Ameriku ili Izrael, već zato što se nadamo da bi se nešto moglo dogoditi što bi okončalo sadašnji režim i donijelo promjene.“
Rat koji ulazi u živote
U svom stanu, Baran osluškuje eksplozije i dopisuje se s prijateljima u drugim dijelovima grada.
„Znate li koja je razlika između našeg neba i neba u ostatku svijeta? Oni spavaju pod zvijezdama, a mi pod raketama. Oba neba daju svjetlost, ali različitu.“
Baran vjeruje da bi rat mogao trajati godinama, a njegove posljedice još duže.
„Ovaj rat neće brzo završiti, jer je ušao u naše domove, u naše porodice… ušao je u našu krv i naše živote.“
Stanovnici ovog drevnog grada, starog više od 6.000 godina, žive u stalnom strahu – od američkih i izraelskih bombi, ali i od sopstvenog režima.
Strahu koji ne prestaje – i iz kojeg se ne nazire izlaz.
