Nakon pada Bašara al-Asada, desetine žena iz alavitske manjine u Siriji prijavile su otmice i seksualno nasilje.
BBC donosi potresna svjedočenja žrtava i pitanja o odgovornosti vlasti.
Upozorenje: Tekst sadrži svjedočenja o seksualnom nasilju i zlostavljanju koja mogu biti uznemirujuća za čitaoce.
Ramija je tog toplog ljetnog dana u selu u provinciji Latakija spremala porodični piknik kada se ispred kuće zaustavio bijeli automobil. Iz njega su, kako kaže, izašla trojica naoružanih muškaraca koji su se predstavili kao pripadnici državnih bezbjednosnih snaga. Uvukli su je u vozilo i odvezli.
Tinejdžerka, čije je ime promijenjeno radi bezbjednosti, ispričala je za BBC da su je tukli, a svaki put kada bi zaplakala ili povikala, udarci bi postajali jači.
„Jedan od njih me pitao jesam li sunitske ili alavitske vjeroispovijesti. Kada sam rekla da sam alavitkinja, počeli su vrijeđati moju zajednicu“, kazala je.
Ramija je jedna od desetina žena koje su, prema navodima organizacija za ljudska prava, otete nakon pada diktature Bašara al-Asada u decembru 2024. godine.
Desetine nestalih žena
Sirijski feministički lobi (SFL), organizacija koja zagovara prava žena, navodi da je od februara do početka decembra 2025. godine evidentirano više od 80 slučajeva nestanka žena. U 26 slučajeva, kako tvrde, potvrđeno je da je riječ o otmicama.
Gotovo sve nestale žene pripadaju alavitskoj zajednici – vjerskoj manjini koja čini oko 10 odsto stanovništva Sirije i kojoj je pripadao i bivši predsjednik Asad.
Iako su mnogi pripadnici nekadašnje elite režima bili alaviti, brojni članovi zajednice su, kako navode aktivisti, i sami trpjeli represiju jer su se protivili vlasti.
Talas sektaškog nasilja
Period prijavljenih otmica poklapa se sa talasom sektaškog nasilja u zapadnim obalnim područjima Sirije, gdje je u martu ubijeno više od 1.400 ljudi, uglavnom alavitskih civila. Snage lojalne prelaznoj vladi, koju predvode sunitski islamisti, optužene su za osvetničke napade nakon smrtonosne zasjede koju su izveli Asadovi pristalice.
U Latakiji i okolini organizovani su protesti na kojima su žene nosile transparente sa porukama: „Zaustavite krvoproliće nad alavitima“ i „Dostojanstvo i bezbjednost su prava, ne zahtjevi“.
„Pokušala sam da se ubijem“
Ramija je ispričala da su je držali zatvorenu u podzemnoj prostoriji, primorali da nosi nikab i potpunu pokrivenost tijela. U sobi je bio krevet, komoda, toaletne potrepštine i kondom.
Tokom dva dana zatočeništva pokušala je jednom da pobjegne, a dva puta je pokušala da izvrši samoubistvo.
Njen otmičar, koji, prema njenim riječima, nije tečno govorio arapski i imao je „azijske crte lica“, fotografisao ju je bez vela. Žena koja je, kako tvrdi, bila njegova supruga rekla joj je da fotografija služi „da se odredi cijena za prodaju“.
Ramija kaže da joj je rečeno da su mnoge druge žene prije nje otete – neke silovane i puštene, druge navodno „prodate“.
BBC nije mogao potvrditi navode o prodaji žena, ali aktivisti tvrde da su žrtve često bile zastrašivane prijetnjama prisilnim brakovima ili trgovinom ljudima.
„Alavitske žene su sabaja“
Nesma, majka u tridesetim godinama, kazala je da je sedam dana bila zatvorena u industrijskom objektu sa zamračenim prozorima. Tokom ispitivanja, trojica maskiranih muškaraca raspitivala su se o stanovnicima njenog sela i vezama sa bivšim režimom.
„Rekli su da su alavitske žene sabaja“, ispričala je. Riječ je o arhaičnom izrazu koji ekstremističke grupe koriste za žene tretirane kao ratne zarobljenice ili seksualne robinje.
Nesma tvrdi da je silovana više puta.
„Sve o čemu sam razmišljala bila je smrt – da ću umrijeti i ostaviti svoje dijete bez majke“, kazala je.
Leen, još jedna tinejdžerka, prema riječima njene majke Hasne, svakodnevno je bila izložena prijetnjama oružjem, batinama i seksualnom nasilju.
Neuspjele istrage i poricanje
Žene i porodice koje su govorile za BBC tvrde da su se obratile Generalnoj bezbjednosnoj službi prelazne vlade, ali da su istrage bile površne ili bez rezultata.
Nesma kaže da su joj službenici rekli da bi „trebalo da kaže da je bila na pikniku“. Ramija tvrdi da su prestali odgovarati na njene pozive kada su identifikovali osumnjičenog.
U novembru je Ministarstvo unutrašnjih poslova Sirije saopštilo da je od 42 prijavljena slučaja otmice samo jedan potvrđen kao „stvarna otmica“, dok su ostali okarakterisani kao dobrovoljni odlasci, porodični sukobi ili lažne prijave.
Ipak, bezbjednosni izvor sa obale, koji je govorio anonimno, priznao je da su se otmice dešavale, uključujući i slučajeve u koje su bili umiješani pojedini pripadnici bezbjednosnih struktura. Neki od njih su, navodno, smijenjeni.
„Klima nekažnjivosti“
Amnesty International je u julu saopštio da je primio vjerodostojne izvještaje o otmicama najmanje 36 alavitskih žena i djevojčica starosti od tri do 40 godina. U gotovo svim dokumentovanim slučajevima porodice nisu dobile konkretne informacije o napretku istraga.
Sirijski aktivista za ljudska prava Jamen Husein ocjenjuje da svjedočenja pokazuju ideološku pozadinu otmica, s ciljem „ponižavanja poražene strane“ i širenja straha među alavitskim ženama.
Istovremeno, kako dodaje, opšta klima nekažnjivosti podstiče i kriminalne grupe bez ideoloških motiva.
Prema podacima SFL-a, 16 žena – sve alavitkinje – i dalje se vode kao nestale.
Život poslije traume
Posljedice su duboke i trajne.
„Vrištala bih u snu“, kaže Ramija, koja sada ide na terapiju, ali i dalje teško spava i ne pronalazi mir.
Nesmin brak se raspao. Leen živi u stalnom strahu od svakog kucanja na vrata. Somajina kćerka se vratila u školu, ali niko iz okoline ne zna kroz šta je prošla.
„Ne smijemo poricati ono što nam se dogodilo, ali se ne smijemo ni izlagati opasnosti“, kazala je jedna od majki.
Strah, stigma i osjećaj napuštenosti ostaju realnost za mnoge žene u zapadnoj Siriji, dok pitanja odgovornosti i pravde i dalje čekaju odgovore.
