Đuru Glamočanina iz Šargovca u njemačko zarobljeništvo u Drugom svjetskom ratu ispratila je žena i desetoro djece. Po povratku ga je dočekala tišina prazne kuće. Nisu umrli. Ubile su ih ustaše 1942. godine.
On je otac Radojke, prve ubijene djevojčice šargovačke osnovne škole. Sjećao se kako mu se u zarobljeništvu, dok nije ni slutio šta se dešava, u snu javio Sveti Nikola. Prišao mu je sa upaljenom svijećom i rekao mu da mora obnoviti svoje ognjište. Đurini sinovi iz drugog braka pohađali su tu istu školu u kojoj je ubijena njegova miljenica Radojka, kasnije i njegovi unuci, a sada tu istu školu pohađa i njegova praunuka Jana.
Na spomen-ploči u dvorištu Osnovne škole „Đura Jakšić“ Jana svakodnevno čita da su joj stričevi, tetke i prabaka „umrli“.
Inicijativa za ispravljanje natpisa
Jelena Gajanović, profesor srpskog jezika i književnosti zaposlena u Građevinskoj školi u Banjaluci, već godinu dana pokušava ispraviti istorijsku nepravdu.
– Februara prošle godine pokrenula sam inicijativu upućenu Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske, Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite, Republičkom pedagoškom zavodu i Gradu Banjaluka, sa ciljem izmjene postojeće, ponižavajuće i istorijski netačne formulacije na spomen-ploči u dvorištu Osnovne škole „Đura Jakšić“. Na navedenoj spomen-ploči stoji formulacija koja ne odražava istorijsku istinu o stradanju 52 učenika srpske nacionalnosti, uzrasta od 9 do 13 godina, ove škole u februaru 1942. godine. Riječ je o djeci koja su bila žrtve ustaškog zločina, a cjelokupan događaj, koji uključuje ubistvo 52 učenika ove škole, predstavlja jedan od najbrutalnijih zločina nad djecom u Drugom svjetskom ratu. Toga dana, za svega deset sati, u banjalučkim selima, sada gradskim naseljima Drakulić, Šargovac i Motike, ubijeno je 551 dijete – navela je Gajanovićeva.
Istakla je da je dobila podršku Grada Banjaluka i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite.
– Republički pedagoški zavod odbio je da podrži inicijativu uz obrazloženje da je već podržao određen broj projekata koji se bave ovom tematikom, dok je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ostalo na distanci, izražavajući žaljenje zbog tragičnog događaja, ali istovremeno prebacujući odgovornost sa Grada na školu, pa ponovo na Grad, bez jasnog i nedvosmislenog stava – istakla je ona.
Ćutanje institucija
Iz Ministarstva su joj odgovorili prvo da im nije poznato da na spomen-ploči postoji sporna formulacija i da za istu nisu nadležni, dovodeći u pitanje samu ideju da Ministarstvo uopšte ima ulogu u odlučivanju o natpisima u školskim dvorištima.
– Međutim, postoji važeći Pravilnik, čiji je potpisnik upravo Ministarstvo prosvjete i kulture, a kojim se uređuju natpisi, simboli, manifestacije i obilježavanja u obrazovnim ustanovama. O postojećoj formulaciji na spomen-ploči odlučivala je komisija JU OŠ „Đura Jakšić“, a Ministarstvo je takav prijedlog odobrilo. Inicijativu sam uputila i direktoru škole, koji je tvrdio da ranije nije postojala inicijativa, iako jeste – i to Udruženja „7. februar“. Direktor je zatražio od Ministarstva tumačenje Pravilnika u vezi sa spornom formulacijom, budući da su kao moguće postojale dvije opcije: „zaklani“ ili „ubijeni“. Nije mi jasno zašto i sam nije predložio, a potom tražio odobrenje, kao i prvi put. Molbu za tumačenje Pravilnika u vezi sa mogućom formulacijom uputila sam i ja, ali do danas nisam dobila odgovor, iako sam se Ministarstvu obraćala u više navrata, mjesecima – navodi Jelena Gajanović.
Ona je uputila inicijativu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite da se spomen-obilježje u Šargovcu proglasi spomenikom od republičkog značaja, ali nije dobila odgovor.
Objasnila je da se u registru spomenika Grada Banjaluka navedena spomen-obilježja vode kao „Spomen-ploča i spomen-česma u MZ Srpski Milanovac“, bez jasnog i nedvosmislenog navođenja da su obilježja podignuta u čast stradalih učenika Osnovne škole u Šargovcu, zbog čega je pokrenula i inicijativu za izmjenu te formulacije.
Tuga i nelagoda
– Ako pogledamo spomen-ploče u Federaciji, uočićete da su mnogo smjeliji kada je riječ o formulacijama. Tako, na primjer, u školskom dvorištu sarajevske elektro škole piše da su učenici ubijeni u agresiji devedesetih godina, iako agresija nije međunarodno i pravno priznata. Da ne spominjem spomen-ploče na kojima nedvosmisleno piše da su Srbi zločinci i agresori. Tokom mog obraćanja institucijama uporno sam ukazivala na ovu činjenicu, međutim, uzaludno – kaže Jelena Gajanović.
Na konkursu Audio-vizuelnog centra Republike Srpske odbijen je scenario za kratki film o stradanju djece 7. februara 1942. sa akcentom na stradanje šargovačkih đaka, rezultat Jeleninog višegodišnjeg istraživačkog rada sa preživjelim svjedocima i stradalničkim porodicama.
– Posebno je poražavajuće što je nisko ocijenjen u kategorijama značaja tematike za Republiku Srpsku i međunarodnog značaja, iako je Centar osnovan sa namjerom da podržava i promoviše teme stradanja. Jevreji su zahvaljujući dnevniku jedne tinejdžerke koja je željela da postane pisac upoznali cijeli svijet sa Holkaustom. Ima li bilo ko da nije čuo za Anu Frank? – pita ona.
Više od 10 godina bavi istraživanjem stradanja djece u NDH i kao takva je prepoznata među ljudima koji se bave ovom tematikom, kao i među kolegama.
– I pored toga, nakon godinu dana upornih obraćanja i uoči godišnjice stradanja 7. februara, i dalje se nalazim na početku ovog procesa. Zbog svega navedenog, osjećam duboku nelagodu, tugu i težinu zbog nerazumijevanja i institucionalne ravnodušnosti sa kojom se ova inicijativa suočava – dodala je ona.
