Cijeli proces govora i gestikuliranja utemeljen je na predviđanju
Svi mi gestikuliramo, pomičemo ruke dok govorimo, predočavamo ono što govorimo i takvim oblikom komunikacije podcrtavamo riječi koje izgovaramo. Znanstvenici s Instituta Max Planck za psiholingvistiku na Sveučilištu Radboud u Nijmegenu u Nizozemskoj pokušali su doznati zbog čega takav oblik komunikacije funkcionira te interpretirati razloge koji stoje iza naših gesti.
– Većina jezičnih istraživanja usredotočuje se na govor. Međutim, veći dio upotrebe jezika događa se tijekom razgovora licem u lice, u kojima komuniciramo i tjelesnim signalima, poput izraza lica, pogleda, gestikulacije glavom i rukama – rekla je Marlijn ter Bekke, voditeljica studije. – Ako zaista želimo razumjeti kako jezik funkcionira, moramo uzeti u obzir i te tjelesne signale.
Brzina i preživljavanje
Razlog zbog kojeg koristimo ruke dok govorimo možda seže do temeljnog instinkta za preživljavanje: s drugima moramo komunicirati brzo i učinkovito, a gestikulacija rukama u tome pomaže. Ali, istraživanje sugerira nešto što tu komunikaciju čini još bržom: naši mozgovi su dizajnirani ne samo za tumačenje, nego i za predviđanje.
Studija je uključivala dva različita eksperimenta. U prvom su sudionici gledali videozapise virtualnog avatara koji im je postavljao pitanja. Prije završetka svakog pitanja, videozapis se zaustavljao te su sudionici trebali upisati kako misle da će pitanje završiti. Svaki su videozapis gledali samo jednom te su se morali osloniti na intuiciju kako bi predvidjeli ciljanu riječ. Za svako su pitanje postojale tri verzije: u prvoj bi avatar napravio ikoničnu gestu, u drugoj kontrolni pokret rukom, dok u trećoj nije radio pokrete rukama.
– Ikonične geste su geste rukama koje ljudi rade dok razgovaraju i koje prikazuju konkretne koncepte. To mogu biti radnje (npr. prinošenje ruke ustima kao da drže čašu kako bi prikazali pijenje), predmeti (npr. pretvaranje da drže loptu kako bi prikazali loptu), događaji (npr. brzi pokret rukom s lijeva na desno kako bi prikazali kako je projurio automobil) i prostorni odnosi (npr. držanje ruku jednu uz drugu s dlanovima okrenutim prema dolje kako bi se pokazalo koliko su blizu bila dva automobila) – objasnila je ter Bekke.
S druge strane, kontrolni pokreti rukama uključivali su češkanje lakta, istezanje vrata, trljanje dlana, češkanje podlaktice i češkanje ruke. Ikonične geste i kontrolni pokreti počinjali su i završavali u istom položaju – ruke su mirovale u avatarovu krilu – i izvodili su se u istim dijelovima pitanja.
Ikonične geste
Videozapisi s kontrolnim pokretima bili su potrebni kako bi se razlikovao utjecaj ikoničnih gesti na slušateljevo razaznavanje njihovog značenja, za razliku od pukog reagiranja na pokrete. Videozapisi bez pokreta bili su potrebni kako bi se pokazalo da imaju isti utjecaj kao i oni s kontrolnim pokretima. Sveukupno, sudionici su točno predvidjeli 12,9 posto ciljanih riječi. Kod videozapisa s kontrolnim pokretima ili bez pokreta bila je 7,8 posto, a kod videozapisa s ikoničnim gestama 23 posto, odnosno tri puta više.
Drugi eksperiment testirao je drugu skupinu ljudi, bilježeći njihovu moždanu aktivnost EEG-om dok su gledali i slušali videozapise ikoničnih gesti i kontrolnih pokreta u cijelosti. Prije ciljane riječi uslijedila bi kratka, tiha pauza kako bi se prikupilo dovoljno čistih podataka. Tijekom tih pauza, znanstveni tim promatrao je neuronske oscilacije sa smanjenom alfa i beta snagom, što je značajan marker iščekivanja, kod gledanja ikoničnih gesti u odnosu na one kod gledanja kontrolnih pokreta.
Stroj za predviđanje
Na temelju ove studije, moglo bi se pretpostaviti da gestikuliramo kako bismo potaknuli druge ljude da shvate što govorimo, čak i prije nego što to izgovorimo. No, odgovor nije tako jednostavan.
– Činjenica da slušatelji mogu koristiti rane geste za predviđanje nadolazećeg značenja ne znači automatski da govornici proizvode geste kako bi pomogli slušatelju da predvidi – rekla je ter Bekke. – Više je korisnih učinaka gesti, i za govornika i za slušatelja, i učinak na predviđanje nije jedino čemu pridonose.
Kako smatra dr. sc. Jack Wilson, istraživač i predavač engleskog jezika na Sveučilištu Salford, koji se bavi ovom temom, ali nije sudjelovao u navedenoj studiji, „naši su mozgovi u biti strojevi za predviđanje, zadatak im je osigurati da preživimo, a jedan od načina jest i predviđanje onoga što ćemo doživjeti”. Isti fenomen može se primijeniti na govor i gestikulacije.
– Kad govorim, predviđam što ću reći i gestikulirati. Također, predviđam kako ćete vi reagirati. Osoba s kojom razgovaram pak koristi svoja predviđanja o tome što govori i kako gestikulira kako bi razumjela što ja govorim – rekao je Wilson. – Dakle, poanta nije u tome da proizvodimo geste kako bismo pomogli sugovornicima da predvide što ćemo reći, već da je cijeli proces govora i gestikuliranja utemeljen na predviđanju. Pomaganje našim sugovornicima da predvide što ćemo reći samo je posljedica činjenice da su naši mozgovi strojevi za predviđanje.
Mentalne slike
Čak i suptilnije geste mogu pomoći drugoj osobi da predvidi što slijedi u razgovoru. Dobar vizualizator može gestikulirati dok govori na temelju oslanjanja na mentalne slike, dok loš vizualizator može gestikulirati kako bi se oslonio na vizualne informacije uživo koje gestikuliranje pruža „na isti način na koji nam blok papira može pomoći kada pokušavamo razmišljati o složenim idejama”, rekao je Wilson.
Na gestikuliranje mogu utjecati međukulturalne i međujezične razlike. Ova se studija usredotočila samo na obradu nizozemskog jezika u uzorku obrazovanih i bogatijih sudionika. Drugačiji uzorci koji bi bili reprezentativni za različite kulture i jezike mogli bi dati dodatne uvide.
– Najvažnije je prepoznati da je sva komunikacija multimodalna. I u komunikacijskim činovima koji se čine isključivo jezičnima postoje nejezične značajke koje utječu na razumijevanje, a to uključuje i kako nam mozak može, pa i putem brzog predviđanja, pomoći da shvatimo što sve to znači – zaključio je Wilson.
