U današnjem svijetu mnogi ljudi nisu sigurni u svom okruženju.
Nisu svi ljudi u opasnosti od smrti kada se osjećaju nesigurno, ali njihovo tijelo im signalizira da je opasnost zaista velika i da će se dogoditi nešto strašno, a izloženost takvom hroničnom osjećaju nesigurnosti tada može postati zaista prijeteća za tu osobu, kako psihološki tako i u njenom funkcionisanju.
Veoma je važno da, ako se osjećamo nesigurno, budemo u stanju da razlikujemo da li se zaista nalazimo u nesigurnoj situaciji, kako bismo, ako jesmo, mogli preduzeti neke mjere. Cilj nije ignorisati ono što osjećamo ili doživljavamo kako bismo se osjećali sigurno. U takvim situacijama bismo trebali biti sigurni. Na primjer, nije isto ako je neko u porodici izložen nasilju ili ako se boji da će dobiti peticu u školi. Ako smo izloženi nasilju, cilj nije samo koristiti tehnike da se osjećamo sigurno, već je potrebno udaljiti se iz situacije. Prva stvar koju treba učiniti kada se osjećamo nesigurno je da se definitivno udaljimo od neposredne opasnosti u sigurnije okruženje. Baš kao što bismo se udaljili od požara ili zemljotresa. Međutim, za moderne ljude opasnost često nije tako jasna i direktna kao požar, a osim toga, ljudi koji su doživjeli neku traumu imaju poteškoća da se osjećaju sigurno čak i u situacijama u kojima su objektivno sigurni.
Osjećaj je važan
Ako je to slučaj, važno je da sebi pomognemo da se osjećamo sigurnije, a iz te pozicije ćemo također moći lakše upravljati “vrstama” nesigurnosti s kojima se susrećemo. Dijete koje se boji loše ocjene počet će lakše učiti ako bude sigurnije da posljedice neuspjeha u školi nisu fatalne. Neki ljudi su toliko navikli na osjećaj nesigurnosti da ponekad ni svjesno ne shvataju da je ono što osjećaju nesigurnost. Da se ono što predviđaju ne događa, već da se “samo osjećaju nesigurno”. Zato je potrebno to prepoznati i imenovati. Recite sebi: “Sada se osjećam nesigurno”. Zatim identificirajte ono što tumačimo kao opasno. Iz te pozicije možemo poduzeti neke akcije da se osjećamo sigurnije (potražiti pomoć, razgovarati s nekim, provjeriti itd.), promijeniti svoju percepciju (nije tako loše, prošao sam kroz nešto slično, većina ljudi je to preživjela) i zatim promijeniti reakciju svog tijela, ili smiriti svoj nervni sistem (disati, smiriti se, promijeniti prostoriju). To mogu biti senzacije (tresemo se, plačemo, neorganizovani smo, anksiozni smo, osjećamo mučninu i mnoge druge različite fizičke senzacije), slike (vidimo sebe u nekoj katastrofalnoj situaciji itd.), unutrašnji dijalozi (umrijet ću, završit ću na prosjačkom štapu, roditelji će se jako uznemiriti i odbiti me itd.). Obično želimo pobjeći, mislimo, zašto pojačavati nešto što nas ionako paralizira, ali bilo bi dobro promatrati što se događa u nama. Između ostalog, ovo će našem mozgu dati signal da smo fokusirani na unutrašnjost, a ne da neka opasnost vreba izvana. Možemo i zapisati čega se bojimo. Zatim shvatiti što možemo kontrolirati, a što ne. S onim što možemo, započeti ili barem napraviti plan . Ako ni ne znate što možete učiniti, istražite. Najčešće je ovaj osjećaj nesigurnosti toliko ogroman zbog pasivnosti koju nam brige uzrokuju, brige ne čine ništa, samo nas plaše. Dakle, poduzimanjem ovih koraka postajemo manje pasivni i stoga manje bespomoćni.OGLAS
Identifikujte misao
Nakon toga, moramo jasno identificirati osnovnu zastrašujuću misao koja nas plaši i čini nesigurnima, a zatim i misli koje nas smiruju. Način na koji to možemo učiniti jeste da se zapitamo: “Zašto bi to bilo tako strašno?”, “Šta bi to značilo za mene?” A onda budimo što otvoreniji. Na primjer, ako padnem godinu, neću završiti fakultet. Ako ne završim fakultet, neću moći raditi. Ako ne radim, morat ću se vratiti živjeti s roditeljima. Ako se vratim roditeljima, oni će me vidjeti kao gubitnika i grešku. Ako me vide kao grešku, i sam ću biti odbačen. Smirujuće misli mogu biti: Imam sestru, mogu dijeliti stan s njom. Imam prijatelje. Mogu raditi drugi posao. Ne želim da moja vrijednost zavisi od toga da li ću se vratiti roditeljima (što često osjećamo da se vraća), da drugim ljudima nije previše stalo da li ću završiti fakultet ili ne, kako da znam da će se upravo to dogoditi… i tako dalje dok se ne osjećamo malo sigurnije ili barem olakšano.
Ne bojte se da će vas kopanje po ovome učiniti još nesigurnijim ili da će vam prodati neke lažne nade i zaslijepiti vas. Zapravo, ovaj način suočavanja s neizvjesnošću čini da bolje vidimo svoje strahove i probleme i da na njih reagujemo na adekvatniji način. Nije loše sjetiti se šta nas u praktičnom smislu čini sigurnima u ovim trenucima neizvjesnosti. Neki ljudi vole izlaziti, neki ostaju u krevetu, neki vole muziku, drugi tišinu, neki traže društvo, neki krevet, neke smiruje kuhanje, neki bježe od kuhinjskih poslova i žele pogledati seriju.
Ovdje i sada
Vratite se u sadašnji trenutak. Jer kada ste nesigurni, najvjerovatnije ste ili u budućnosti (“Propast ću za godinu dana, umrijet ću”) ili u prošlosti (zbog traume i doživljene nesigurnosti od ranije). Zapitajte se, jesam li sada u opasnosti? Da li se nešto dešava upravo sada što me direktno ugrožava? I šta se dešava sada? Gdje sam, koje zvukove čujem, koje mirise osjećam? Pokušajte pronaći svoje sigurno mjesto. Za neke je sigurno mjesto njihova soba ili mjesto u šumi, a za druge, njihovo se može zamisliti – poput plaže s valovima, livade s cvrkutom ptica, bakine kuće itd. I svaki put kada osjetite anksioznost, idite tamo na nekoliko trenutaka i ostanite tamo dok se ne smirite.
Možemo se smiriti sami ili potražiti podršku od drugih.OGLAS
Pokušajte prihvatiti da se potpuna sigurnost i garancije ne daju niti obećavaju. Sve se mijenja, čak i stvari od kojih zavisimo, poput školskih sistema, vlada, vašeg posla, vašeg tijela, ljudi oko vas, vašeg zdravlja. Niko vam ne može obećati da će ostati isti. Bazirati svoj život na tome je kao graditi dvorac od pijeska i nadati se da plima neće doći. Ne bismo trebali zasnivati svoj osjećaj sigurnosti samo na vanjskom svijetu, već i na svom unutrašnjem ja, gdje možemo utješiti i ohrabriti sebe kada dođe do promjene. Jer ćemo iskusiti i željene i neželjene promjene, svakako i bol i zadovoljstvo, i ako se stalno opsesivno borimo da pokušamo sve učiniti sigurnim za nas, stalno ćemo se osjećati nesigurno. Nikada ne podcjenjujte moć samoutjehe, ali i moć podrške druge osobe. Mi smo ljudi, a ljudima su potrebni drugi ljudi da bi se osjećali sigurno jer je osjećaj sigurnosti naša osnovna potreba. Zato se obratite drugima da biste se osjećali sigurnije – porodici, prijatelju, terapeutu.
Armela Gradac, profesorica, je savjetodavna terapeutkinja za djecu i adolescente.
