Otvoreni prozori, hladan zrak, glasna muzika… Potezi za koje većina vozača misli da će ih probuditi zapravo su mitovi, jer ne pomažu.
U trenutku kada vam se oči na sekundu spuste, a ruka na volanu zadrhti, počinje drama koju mnogi vozači neće ni primijetiti dok ne bude prekasno. Nesvjesno drijemanje za volanom , koje se naziva i “drugi san” ili ” mikrosan “, bez sumnje je jedna od najpotcijenjenijih i najopasnijih pojava u cestovnom prometu.
Drugi san je zapravo mikrosan koji se javlja kada vozač doslovno nakratko zaspi tokom vožnje. To nije klasičan san, već kratak, nesvjesni prekid pažnje, koji može trajati samo nekoliko sekundi. Međutim, tih nekoliko sekundi pri brzini od 130 km/h znači pređenih stotinjak metara bez kontrole vozila.
Ako vam se ovo dogodilo, niste sami. Prema njemačkom istraživanju, polovina svih vozača mlađih od 34 godine osjetila je da barem jednom tokom vožnje ne mogu držati oči otvorene. Na dužim putovanjima, poput odmora, ovaj broj se povećava na dvije trećine. Iako mnogi takvi incidenti prolaze bez ozbiljnih posljedica i sa zbunjenim vozačem koji se pita “Šta se upravo dogodilo?”, postoje i brojni slučajevi kada se vozači probude iz sna u zaštitnoj ogradi, u jarku ili u najgorem slučaju – nikada se više ne probude.
Statistike pokazuju da je umor uzrok između 10 i 15 posto svih ozbiljnih saobraćajnih nesreća . A taj udio je vjerovatno i veći, jer policijski izvještaji često navode da je vozač “izgubio kontrolu iz nepoznatog razloga”, bez eksplicitnog spominjanja mikro sna. Vozači koji prežive često neće priznati da su zadrijemali iz srama, ali i straha od posljedica osiguravajućih društava ili sudova.
Najugroženiji su oni koji spavaju manje od šest sati dnevno, voze nakon više od 20 sati budnosti, rade u smjenama, imaju više od jednog posla ili često voze noću, između ponoći i 6 sati ujutro. Kod mladih osoba umor se najčešće javlja noću i rano ujutro, dok se kod osoba starijih od 45 godina javlja popodne, zbog promjena u bioritmu. Stariji organizmi lakše podnose kraći noćni san, ali tokom dana češće ulaze u prirodne faze umora.
Mnogi potezi za koje većina vozača misli da će ih probuditi zapravo su mitovi, jer ne pomažu. Otvoreni prozori, hladan zrak, glasna muzika, kafa ili prelazak na agresivniji, angažovaniji stil vožnje pružaju samo privremeni poticaj, nakon čega umor postaje još jači. Umjesto toga, stručnjaci savjetuju jednostavne i efikasne metode: započnite putovanje dobro odmorni, pravite pauzu svaka dva sata, izbjegavajte velike obroke prije i tokom vožnje, pijte dovoljno tekućine i vodite računa o ventilaciji vozila.
Ako se ipak javi umor, najefikasniji način je zaustaviti vozilo, kratko prošetati ili, najbolje od svega, odrijemati 10 do 20 minuta. Ovaj takozvani osvježavajući efekat djeluje snažno i brzo, i iako buđenje može biti neugodno, nakon nekoliko minuta vozač se osjeća kao nov i može nastaviti vožnju.
Pored odgovornosti samih vozača, i država može mnogo učiniti. Jedna od metoda su neravni rubovi uz ceste i autoceste koji stvaraju vibracije i buku kada ih kotači udare. Istraživanja iz američke savezne države Pennsylvania pokazuju da su takve mjere smanjile broj nesreća uzrokovanih umorom za oko 70 posto. Takva rješenja dostupna su i na nekim hrvatskim cestama i autocestama.
Ali najveći problem ostaje ljudska priroda. Vozači ne vjeruju da će im se to dogoditi. Upute o redovnim pauzama tokom putovanja često se ignorišu. Koliko ljudi na dugim putovanjima do mora zaista stane svaka dva sata i odmori se? Tek kada se dogodi tragedija, počinjemo razmišljati. A onda je često prekasno. U konačnici, najopasnija komponenta drugog sna nije fizički umor, već psihološka iluzija da imamo kontrolu. A to može biti katastrofalno.
