Zabraniti nošenje hidžaba u potpunosti. Uvesti test državljanstva za djecu rođenu i odgojenu u Francuskoj od strane stranih roditelja.
Ograničiti zdravstvenu zaštitu nedokumentovanim migrantima i ponovo kriminalizovati ilegalni boravak. Izmijeniti Šengenski sporazum s ciljem pooštravanja graničnih kontrola širom Evropske unije.
Ovo su prijedlozi francuskog ministra unutrašnjih poslova Bruna Retajoa (64). Na papiru zvuče kao program krajnje desnice, ali Retajo ne dolazi iz redova Nacionalnog okupljanja Marin Le Pen. On je član stranke desnog centra Republikanci, nasljednice stranke Šarla de Gola.
Ipak, njegov politički put jasno pokazuje da ne odustaje od tvrde linije koju zagovara još od 1988. godine, kada je započeo političku karijeru pod okriljem Filipa de Vilijea, nekadašnjeg ministra komunikacija u vladi Žaka Širaka i dvostrukog predsjedničkog kandidata (1995. i 2007).
Za razliku od brojnih političara koji oportunistički mijenjaju pravce, Retajo nikad nije odstupio od svojih uvjerenja. Ta dosljednost – bilo da je riječ o protivljenju imigraciji, istopolnim brakovima ili multikulturalizmu – daje mu vjerodostojnost kod dijela biračkog tijela, posebno onih razočaranih sve blažim politikama desnice.
Danas, Retajo pokušava ono što njegov prethodnik Nikola Sarkozi nije uspio – pomiriti tradicionalni desni centar sa krajnje desnim osjećanjima, bez potpunog preuzimanja retorike Marin Le Pen. Njegov cilj je jasan – „potpuna reforma“ desnice, odnosno povratak desnog biračkog tijela koje je otišlo Le Penovoj, ali i okupljanje razočaranih Makronovih centrista pod novim, čvrsto konzervativnim okriljem.
Predsjednik Emanuel Makron imenovao je u septembru 2024. konzervativnog bivšeg pregovarača o Bregzitu Mišela Barnijea za premijera, a ovaj je zatim imenovao Retajoa za ministra unutrašnjih poslova. Retajo je ponovo imenovan i u vladi Fransoa Beirua u decembru. Prema nezvaničnim izvorima iz stranih medija, Makron bi ga mogao podržati kao kandidata na narednim izborima, uprkos ideološkim razlikama i otvorenoj netrpeljivosti među njima. Iza te naizgled nelogične odluke stoji hladna politička računica.
Makron se suočava s padom podrške, iscrpljen kompromisima, protestima i sve izraženijim pukotinama između njegovog liberalnog centra i sve jače krajnje ljevice i krajnje desnice. Uključivanjem tvrdo orijentisanog ministra iz Republikanske stranke pokušava neutralisati optužbe o popustljivosti po pitanjima bezbjednosti i migracija, ali i da oslabi Marin Le Pen, koja je nakon presude za pronevjeru diskvalifikovana iz trke za predsjednika 2027. godine – iako popularnost njene stranke i dalje raste. Prema anketama iz aprila, Žordan Bardela, Le Penin štićenik, mogao bi osvojiti oko 35% glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora 2027.
Za razliku od Le Penove, Retajo nema političku stigmu antisemitizma niti ekstremizma, a istovremeno dijeli mnoga uvjerenja koja rezoniraju s desnim biračima. Tako postaje i „umivena“ alternativa onima koji žele odlučnost bez radikalizma. Njegova popularnost je naglo porasla nakon što je postao ministar, a sve ankete pokazuju da bi mogao postati i novi predsjednik Republikanske stranke.
Retajo je u politiku ušao krajem 1980-ih, prateći svog mentora de Vilijea, osnivača Pokreta za Francusku, kojeg je upoznao kao glumac-volonter u srednjovjekovnom tematskom parku Pij di Fu. S vremenom je preuzeo vođenje parka, ali pokazao i veće političke ambicije, što je na kraju dovelo do prekida prijateljstva. Njihovo partnerstvo je završeno 2009, kada je tadašnji premijer Fransoa Fijon pokušao da Retajoa uključi u vladu. De Vilije se tome oštro usprotivio, pa je Fijon odustao od prijedloga kako bi izbjegao, kako je rekao, „nuklearni rat“ s važnim političkim saveznikom. Retajo se tada distancirao od Pokreta za Francusku i 2011. se priključio Republikancima, postavši kasnije jedan od ključnih ljudi u Fijonovoj kampanji 2017.
Prema riječima Patrika Luisa, bivšeg poslanika u Evropskom parlamentu i nekadašnjeg generalnog sekretara Pokreta za Francusku, Retajo je zadržao konzervativna uvjerenja uprkos promjeni stranačke pripadnosti: „Njegova najveća snaga je to što se vodi političkom filozofijom. Podržava slobodno preduzetništvo, ali je prije svega konzervativac koji vjeruje u tradiciju i kulturnu stabilnost“, rekao je Luis za Politiko.
Retajo dosljedno zastupa desne vrijednosti – religiju, tradiciju i autoritet. Kritikuje nasljeđe građanskih nemira iz maja 1968, individualizam, multikulturalizam i tzv. „vokizam“. Smatra da su filozofi poput Mišela Fukoa i Žaka Deride krivi za „dekonstrukciju društva“. Njegovi glavni neprijatelji su progresivizam i politička korektnost, a otvoreno kritikuje i „nepovredivost“ vladavine prava – što ga svrstava među tzv. iliberalne konzervativce, slične poljskoj stranci Pravo i pravda.
Iako odbacuje ekstremizam, Retajo koristi jezik koji se dopada glasačima koji traže čvrst pristup prema ilegalnoj imigraciji. Ipak, nikada nije predlagao ekstremne mjere poput slanja migranata na udaljene francuske teritorije, čime se distancira od radikalnijih članova svoje stranke.
Mediji poput „Le Figaro“ i „Valeurs Actuelles“ ga rado promovišu. Ipak, iako izaziva entuzijazam u konzervativnim krugovima, šira javnost je i dalje podijeljena. Konzervativna komentatorka Elen de Lozan upozorava da se njegova popularnost ne treba precjenjivati, jer mu nedostaje harizma lidera prve lige francuske politike. Nacionalno okupljanje ga zasad ne vidi kao prijetnju – tvrde da je previše ekstreman za centrističke birače, a nedovoljno vjerodostojan za njihove.
Prema anketi agencije Odoksa iz aprila, Retajo bi u prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio 10% glasova. To je značajan napredak u odnosu na 4,8% koliko je 2022. osvojila kandidatkinja Republikanske stranke Valeri Pekeres. Ipak, i dalje je daleko od vodećih kandidata: Bardela (35%) i Eduar Filip (20%). Retajo je političar u usponu, a njegov glavni zadatak u naredne dvije godine biće da ujedini podijeljenu francusku desnicu i ubijedi birače – umorne od neefikasnosti i kompromisa – da upravo on zaslužuje njihovu podršku, prenosi Jutarnji.
