Posljednjih nedjelja fokus rusko-ukrajinskog sukoba se primjetno pomjerio sa bojnog polja u diplomatsku arenu. Politički akteri sa svih strana usmjerili su pažnju na oblikovanje uslova potencijalnog rješenja – ili barem okvira za buduće pregovore, koji bi trebalo da okončaju višegodišnje stradanje na istoku Evrope.
Sve je počelo posjetom zapadnoevropskih lidera Kijevu, razgovorima ukrajinske i ruske delegacije u Istanbulu i telefonskim razgovorom između ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog američkog kolege Donalda Trampa. Ono što se sada odvija, kako javno, tako i iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, nije samo razgovor o miru već i o uticaju i strateškom pozicioniranju u nekom novom svijetu koji se nesumnjivo stvara. Stoga i postoje sukobljene vizije o tome kako bi ovaj sukob trebalo da bude završen, ili da se njime upravlja.
Zapadna Evropa je svjesna da bi bez rata mogla, uslovno rečeno, strateški i geopolitički “umrijeti”, odnosno postati nevažan svjetski igrač. Ukrajina je, međutim, zarobljena između hitnosti i neizvjesnosti, a Tramp, koji je sada u centru ovog nadvlačenja konopca, treba da nađe način kako sve da odigra i sprovede u djelo, po onoj staroj narodnoj poslovici, gdje čeljad nije bijesna, ni evropska kuća nije tijesna. Ko će na kraju zaista pobijediti u ovom ratu u sjenci uticaja, kako bi ovaj sukob eventualno mogao biti završen, te šta će se desiti ako diplomatski napori propadnu?
EVROPSKI SIROČIĆI
Lideri iz Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Poljske otputovali su 10. maja u Kijev. Njihova poruka Rusiji ponovo je bila ultimativna: pristanite na privremeni prekid vatre ili se suočite sa novim sankcijama i isporukama evropskog oružja Ukrajini.
Opsesija Ukrajinaca i zapadnih Evropljana trenutnim prekidom vatre je indikativna. Prije godinu dana ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski poručivao je da nikakvi razgovori ne mogu početi bez potpunog povlačenja Rusije, garancija NATO-a i još mnogo toga. Gotovo preslikan stav imali su briselski i evropski zvaničnici sada. Samo mjesec dana duga pauza! Zašto ta promjena?
Pa zato što bez podrške Amerike, one Bajdenove, zapadnoevropske države znaju da, ukoliko nastave s tim narativom, moraju postati ukrajinska garda. Da bi pregovarali sa pozicije snage, evropski blok bi u tom slučaju morao direktno da se suoči sa Rusijom, što lideri poput Makrona i Starmera očigledno nisu spremni da urade, ali jesu da provociraju razdraženog ruskog medvjeda. Svjesni su u Briselu i da ostaju bez novca, oružja i sankcija. Njemačka još ima nekoliko raketa “taurus” sakrivenih poput porodičnog nakita, ali čak i ako odluči da se rastane sa njima, broj ne bi značajno promijenio ravnotežu snaga na bojnom polju.
Ovo ostavlja zapadnim Evropljanima samo jednu opciju, a koja je malo vjerovatna, gotovo utopistička – da ubijede Trampa da podrži njihovu agendu, odnosno da izvrši pritisak na Moskvu da prekine vatru – kako bi kupili vrijeme i pripremili Ukrajinu za sljedeću rundu ovog ultimat fajterskog meča, koji treba da traje dok Rusi ne krenu da tapkaju o pod. I s tim se ide u nedogled iako je jasno da u sadašnjem odnosu snaga Moskva ne može kapitulirati, jer uvedeni režim sankcija nema nikakvog efekta – ni na bojnom polju ni za pregovaračkim stolom. Umjesto toga, sankcije štete evropskoj ekonomiji.
PRIBLIŽAVANjE TRAMPA I PUTINA
Novoj američkoj administraciji je očigledno dosadilo da se igra na ovaj način koji je osmislila duboka država koja se rukovodila onom “zavadi pa vladaj”. Za novu američku administraciju je ovaj rat postao veliki teret koji bi da skine sa leđa, te da se okrene onim stvarima koje bi SAD ponovo učinile velikim. Ovo nije moj rat, poručio je nedavno Tramp navodeći da su se SAD uplele u nešto u šta nije trebalo.
Prvobitna Trampova ideja bila je da ovaj rat bude okončan zamrzavanjem neprijateljstava i raspoređivanjem prije svega evropskih trupa duž linije razgraničenja. Iako je bio fokusiran na ovaj model, odustao je od njega, ali je nastavio sa diplomatskim aktivnostima koje bi trebalo da stave tačku na ovaj rat. U Bijeloj kući se više ne govori ni o privremenom prekidu vatre, koji bi išao naruku Ukrajini da dođe do daha i evropskom ratnom lobiju.
Tramp je sada stava da je neophodno postići trajni mir, na čemu insistira i Putin, a ne pravljenje pauze nakon koje bi ovaj rat bio nastavljen. Slični signali s vremena na vrijeme mogu se vidjeti i iz Kijeva. Bojažljivo se iznose strahovi da klađenje na neuspjeh Rusije može u konačnici dovesti do potpunog kolapsa Ukrajine i njenog potpunog uništenja. Ako su iskrene takve sporadične izjave, moglo bi u skoroj budućnosti doći do unutrašnjeg raskola u ukrajinskom rukovodstvu.
Da stvari nisu nimalo ružičaste te da unutar samog ukrajinskog rukovodstva postoje velike trzavice u vezi s tim šta i kako dalje, odnosno da li Zelenski treba o svemu samovoljno da odlučuje, govori i nedavna vijest da je u centru Madrida ubijen bivši poslanik ukrajinske Rade i nekadašnji savjetnik predsjednika Janukoviča, 52-godišnji Andrej Portnov. Ono što bi dodatno moglo podgrijati tenzije u Kijevu jesu i potezi Trampa, koji svoju politiku sve više usklađuje sa onom ruskom – da dođe do direktnog dijaloga između Moskve i Kijeva u kojem bi SAD bile arbitar i garant. To, između ostalog, podrazumijeva uspostavljanje dugog i pravednog mira koji bi riješio osnovne uzroke sukoba.
ORONULI CENTRI MOĆI
Evropska unija, odnosno zapadnoevropske države su za sada isključene iz ove igre, jer Vašington i Moskva ovu zajednicu ne doživljavaju kao neutralnu stranu, već kao destruktivni faktor. Ključno pitanje je da li će se ova raspodjela uloga održati. Ako se to desi, mogla bi da počne nova diplomatska faza – gdje bi Moskva i Vašington oblikovali razgovor, Kijev bi se pod pritiskom Bijele kuće prilagodio, a zapadna Evropa bi bila prepuštena sama sebi. I sve nekako ide u tom pravcu.
Za Evropu, koja je ostavljena u svlačionici, to znači isključivanje sa sistema za održavanje života. Opcija stvaranja neke nove Ukrajine, eventualno neutralne, kojoj neće biti potrebna nikakva Evropska unija, ali i NATO – najgori je mogući scenario za Brisel, ali i Pariz, London i Berlin. Stoga ovi oronuli centri moći, nesvjesni nove geopolitičke realnosti, imaju gotovo vitalni, čak egzistencijalni interes da održe trenutni ratni status kvo. Shvataju da će, ako se evropska veza sa Kijevom prekine, to biti kraj.
Njemački kancelar Fridrih Merc, govoreći u Bundestagu 18. maja, izjavio je da ga mir u Ukrajini uopšte ne zanima. Prema njegovim riječima, sada je mnogo važnije stvoriti najjaču vojsku u Evropi. S njegovim riječima saglasan je i britanski premijer Kir Starmer. U komunikaciji Evrope sa Rusijom sankcije i prijetnje i dalje mijenjaju diplomatiju.
Koji je onda najizgledniji scenario za okončanje ovog sukoba? Mnogi pominju takozvani kiparski model, prema kom bi Ukrajina bila podijeljena, ali i međunarodno priznata u granicama iz 1991. godine. Duž granice bi se nalazila tampon zona, kojom bi patrolirale mirovne snage Ujedinjenih nacija. Međutim, ovaj scenario bi stvorio i dugoročni zamrznuti sukob, a to je nešto što Rusija nikako ne želi.
Pojedini analitičari smatraju da bi ovaj sukob mogao biti završen po uzoru na sporazum iz Kemp Dejvida, potpisan između Egipta i Izraela nakon Jomkipurskog rata sedamdesetih godina prošlog vijeka. On se posebno ticao sudbine Sinajskog poluostrva. Čak i kada se u Egiptu 2010. dogodilo Arapsko proljeće i Muslimansko bratstvo došlo na vlast, njihov lider Mohamed Morsi je zvanično izjavio da ne namjerava da revidira ovaj sporazum.
FINSKI MODEL
Ipak, nekako najrealniji čini se modifikovani sovjetsko-finski model. Helsinki i Moskva su 12. marta 1940. sklopili mir i potpisali sporazum prema kom je sovjetsko-finska granica odmaknuta 150 kilometara od Lenjingrada. Upravo ova činjenica je u velikoj mjeri pomogla da Njemačka ne zauzme ovaj grad za vrijeme Drugog svjetskog rata. U ovom slučaju to bi značilo NATO.
Da sve ide u ovom pravcu, možda svjedoči i nedavna izjava Putina koji je donio odluku o stvaranju takozvane tampon zone duž granice sa Ukrajinom. Radi se o demilitarizovanom pojasu od 100 kilometara koji bi trebalo da zaštiti regione Belgorod, Kursk, Brjansk, Krim, Zaporožje, Herson i Donbas od eventualne artiljerijske vatre NATO-a. Zašto 100 kilometara? Artiljerija dugog dometa koju NATO isporučuje Kijevu može da pogodi ciljeve sa udaljenosti od 70 kilometara.
Ali kako bi se finski model mogao preslikati u današnje vrijeme? Ukrajina bi zadržala demokratski sistem i slobodu u spoljnoj politici, ali bi bila obavezna da održava neutralnost i ograniči broj oružanih snaga i količinu teškog naoružanja. Kijev bi takođe morao priznati postojeći status kvo na teritorijama koje kontroliše Rusija, ali se ne bi odrekao u unutrašnjopolitičkoj retorici, baš kao što Finska nije priznala gubitak Karelije sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Rusija bi se u tom slučaju obavezala da se neće miješati u unutrašnje poslove Ukrajine, dozvoljavajući joj da razvija svoju ekonomiju i održava veze sa Zapadom. U stvari, upravo je ovaj finski model bio tema ranijih pregorova Kijeva i Moskve u Istanbulu, a koji su minirani od strane Velike Britanije i tadašnjeg premijera Borisa Džonsona. Tada je bilo predviđeno da Ukrajina odustane od članstva u NATO-u, smanji svoju vojsku i obaveže se da neće sprovoditi nikakve vježbe sa učešćem stranih trupa na svojoj teritoriji. Istovremeno, Rusija je tada dala saglasnost za pristupanje Ukrajine Evropskoj uniji.
Prema ocjenama pojedinih analitičara, a među njima je i poznati američki Džefri Saks, za Ukrajinu je bila i ostala najbolja opcija – neutralnost. Da su to prihvatili prilikom prvih pregovora u Istanbulu, broj ubijenih i ranjenih bio bi daleko manji.
Ponovila se ona stara izreka da je opasno biti neprijatelj moćnih zapadnih sila, ali je pogubno biti i prijatelj. Prema riječima Saksa, za Evropsku uniju bilo bi najbolje da se konačno osvijesti, riješi globalističkih elita koje promovišu rusofobiju i okrene ka Rusiji s kojom ima komplementarne ekonomije.
Socijala i oružje
Ambasadori Evropske unije odobrili su program zaduživanja od 150 milijardi evra kako bi se obezbijedili brzi napori bloka u militarizaciji. Sporazum će omogućiti državama EU da zaobiđu standardne procedure glasanja u Evropskom parlamentu kako bi članice iskoristile dug sa niskom kamatom za trošenje na vojnu opremu, uključujući dronove, municiju i sisteme protivvazdušne odbrane. Zemlje koje nisu članice EU, uključujući Veliku Britaniju i Ukrajinu, takođe će moći da učestvuju u programu. Novi plan zaduživanja dolazi u trenutku kada je niz država EU, poput Francuske, Njemačke i Belgije, smanjio potrošnju na programe socijalne podrške, navodeći budžetske deficite i rastući dug.
Foto: Agencije
Izvor: Glas Srpske
