Piše: dr Nele Karajlić
Bora je otišao tamo gdje ćemo svi otići jednoga dana. Mi ne znamo kako to tamo izgleda, jer od tamo se niko ne vraća da nam kaže. Ali logika mi govori da i tamo postoji kafe „Estrada“ i njena dva nivoa. U jednom gdje se skuplja „velika raja“, a u drugom gdje sjedi „boranija“. Velika Borina fotografija i tamo stoji na vidnom mjestu, obasjana posebnim svjetlom, baš u onom djelu kafića u kome sjedi „velika raja“. I to ona fotografija iz faze „Pogledaj dom svoj anđele“! Tad je bio najjači!
Na nastupu Riblje čorbe 2021.
Na mjestu na kome se Štrosmajerova ulica „uljevala“ u Obalu Vojvode Stepe, praveći neobičnu deltu, smjestila se, kao u inat krutom austrijskom urbanističkom tkivu, usamljena kuća, trouglastog oblika, pod čijim je okriljem radio jedan od najpoznatijih sarajevskih kafića, kafe „Estrada“.
„Estrada“ je imala dva nivoa. Na prvom, prizemnom, bio je smješten šank i šarmantna staklena bašta u kojoj su sjedila „velika raja“. Postojao je i sprat, sa par stolova i pogledom na cestu, u kome je bila smještena „boranija“.
Kako su vlasnici ovog eminentnog ugostiteljskog objekta bili Raka Marić, menadžer Bijelog dugmeta i Perica Stojanović, bubnjar Vatrenog poljupca, bilo je prirodno da „Estrada“ bude posvećena najznačajnijem elementu jugoslovenske popularne kulture, rokenrolu.
Ugostiteljstvo u mom rodnom gradu imalo je ozbiljne kriterije i čvrste protokole, pa se i u „Estradi“ poštovao određeni red. Tako su velike, uramljene fotografije najvećih zvijezda naše rok muzike krasile zidove donjeg sprata, tamo gdje sjedi „velika raja“, dok su na gornjem spratu, mjestu gdje se okuplja „boranija“, bile, u neredu i nepovezano, povješane male fotografije ostatka jugoslovenske rok scene, fotografije manje ili više uspješnih grupa i grupica.
Moja fotografija, dječaka sa mikrofonom u ruci, obučenog u dres argentinske fudbalske reprezentacije nikada nije uspjela da se spusti na donji sprat, na kome je, pod posebnim svjetlom, pored ostalih velikana naše rok scene, Dugmeta, Čole, Arsena, Đoleta, Pimpeka, Džonija, Dade, stajala i fotografija Bore Čorbe iz faze „Pogledaj dom svoj, anđele“.
Upravo tu, ispod njegove slike, imao sam prvi put priliku da sjedim sa Borom. Imao je pogled proroka, smijeh pušača i pokret onoga ko ima problema sa kičmom. Ljuštio je lozu jednakom brzinom kojom sam ja pio pivo, a viceve je pričao tako da se počinje smijati prije nego što ih završi.
Plijenio je duhom, volio je da priča, ali je umio i da sluša. Sa nama je sjedio i Žika vratar, duhovita „sarajevska faca“ čiji je zadatak bio da svojim šarmom ugodi viajpi gostima kojih je „Estrada“ imala na pretek.
Avion na letu Sarajevo-Beograd
Činilo mi se da Bora umije da govori u stihovima, da mu se rime slažu kao što se slažu karte kod vještog igrača remija. Taj talenat, bogom dani dar, umije nekad da opusti darovanog, pa mu lakoća pisanja, slikanja ili komponovanja otupi oštricu jer nije uvijek dobro da se bez napora dođe do prvih rezultata.
Ja sam, prateći rad Riblje Čorbe, u mojim gimnazijskim danima, kada smo se u raji oštro podjelili na one koji vole Azru i one koji vole Čorbu, bio uvjeren da i Bora pripada toj grupi autora. Stihovi „za ideale ginu budale“ i rimovanje riječi „sirotinja-životinja“, govorili su mi da će mu lakoća kojom piše svoje pjesme doći glave i da nikakav dodatni trud neće uložiti u daljem svom radu.
Bora me je demantovao. Napisao je „Pogledaj dom svoj, anđele“, pjesmu koja bi bilo kom autoru bila dovoljna da uđe u sve čitanke svijeta. A Bora ih je imao na stotine.
Pogledaj dom svoj anđele (1985)
I te je inkriminisane večeri u kafiću „Estrada“ skrpio stihove koji će, samo par mjeseci kasnije, pjevati cijela Jugoslavija. U po priče (flaše) reče nam da mu je žena, popodnevnim letom, sa aerodroma Butmir, otišla za Beograd, i da mu mnogo nedostaje. U ono doba kružila je legenda o strasnoj vezi Bore i njegove supruge, a način na koji je spomenuo njeno ime davao je toj legendi jaku dozu istine.
On se sagnu, i iz svoje torbice, koja se, uzgred budi rečeno, nikad nije smjela spustiti na pod, izvadi mali notes i hemijsku olovku. Zatim je, preda mnom i pred Žikom, u tom notesu u stihu zaprijetio avionu da će mu slomiti krila! Tu se svi nasmijasmo.
Priča, međutim, ode na drugu stranu, pa se nova Borina pjesma zaustavila na drugom stihu u kome je objašnjavao zašto namjerava da kazni boing 747 koji je, u to vrijeme, redovno saobraćao na relaciji Sarajevo-Beograd. Tek sam sutradan ujutru, na kafi u „Holidej Inu“, hotelu u kojem je odsjeo i u kome smo popili oproštajnu kafu, takozvanu „sikterušu“, saznao da je zaprijetio ne samo avionu, već i pilotu!
Naravno, nisam imao osjećaj da prisustvujem rađanju novog Čorbinog hita, već samo zavitlavanju Borinom i njegovom žongliranju riječima.
Avionu, slomiću ti krila (1989)
Riblje pušenje
Studio „O“ nalazio se u podrumu zgrade na uglu Avalske ulice sa Ulicom Ivana Milutinovića. Ta mračna, vlažna prostorija, idealna za kovanje zavjere, bila je svjedok mog najplodonosnijeg perioda. Tu je sniman „Vukota“, „Ja nisam odavle“, muzika za „Crnu mačku“, i dva albuma za svjetsko tržište. I sve to u samo par godina. Oko nas je sve frcalo od ideja. Imao sam osjećaj da nam note padaju s neba. Bilo je samo potrebno da ih lijepo složimo.
Usred tog plodnog perioda, u studio uđoše naš menadžer Kiki Zurovac i Bora Čorba. Kažu, mole nas iz fudbalskog saveza da snimimo jednu pjesmu, da njome okuražimo našu reprezentaciju pred kojom je stajalo Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Bora, miran i samouvjeren, reče da ima tekst.
Mi smo se u tom trenutku bavili jednom tradicionalnom bugarskom melodijom, spremljenom za dinamični dio „Crne mačke“. Ta melodija se „složi“ sa Borinim riječima kao „složena rečenica“. Bend snimi matricu, zatim Bora uđe prvi u studio i otpjeva pjesmu, za njim uđoh i ja. Snimismo i prateće vokale, pa miks, ostale zajebancije, sve po pravilima. Pjesma se zvala „Ajde da ih razbijemo“, a grupa dobi ime „Riblje pušenje“. Kako je sam naziv „Riblja čorba“ asocirao na onaj period kroz koji žene prolaze jednom mjesečno, naziv „Riblje pušenje“ bio je korak dalje u tom neukusu.
Riblje pušenje: “Pobednička pesma” (1998)
Uglavnom, nakon snimanja sve je izgledalo kako treba, dobra stvar, ritam i riječi, sve frca od energije, ali mi nismo bili zadovoljni. Pitah Boru, da li i on osjeća nelagodu koju osjećam i ja. On klimnu glavom. Ni on ni ja nismo bili ti koji u svojim pjesmama mogu nekoga da hvale. Čitav naš opus bio je kritika, nipošto pohvala, naročito ne fudbalerima. Tad odlučismo da napravimo i drugu verziju pjesme.
Neko od raje reče, nek se zove „Jebite se, fudbaleri“. Bori je trebalo nešto više od sedam minuta da napiše tekst. Kako je koji stih izlazio iz njegovih usta, tako smo se mi bacali po studiju od smijeha. Pjesmu smo otpjevali „punih pluća“. Čini mi se da smo i Bora i ja u tom trenutku osjetili olakšanje. Ali, isto tako mi se čini da je ta, druga verzija pjesme, na neki način postala ukleta za naš fudbal. Od 1998. nikada ništa ozbiljnije nismo uradili. Kako se koje takmičenje završi Srbija pjeva „Jebite se fudbaleri!“
Riblje pušenje: “Gubitnička pesma” (1998)
Bora je otišao tamo gdje ćemo svi otići jednoga dana. Mi ne znamo kako to tamo izgleda, jer od tamo se „niko ne vraća“ da nam kaže. Ali logika mi govori da i tamo postoji kafe „Estrada“ i njena dva nivoa. U jednom gdje se skuplja „velika raja“, a u drugom gdje sjedi „boranija“. Velika Borina fotografija i tamo stoji na vidnom mjestu, obasjana posebnim svjetlom, baš u onom djelu kafića u kome sjedi „velika raja“. I to ona fotografija iz faze „Pogledaj dom svoj anđele“! Tad je bio najjači!
