Da vidi kako danas, pet vijekova docnije, izgleda Sulejmanov put osvajanja odlučila se Njemica Meri Herter (30) iz Štutgarta.
Carski drum, dug oko 2.500 kilometara, od Beča do Istanbula Meri je odlučila da prepješači. Sa rancem i opremom za planinarenje na leđima, sredinom aprila, krenula je iz austrijske prijestonice, pa kroz Slovačku, Mađarsku, Hrvatsku, da bi u Bezdanu ušla u rbijus i preko Sombora, Novog Sada, Beograda nastavlja do Bugarske i Grčke sve do Stambola.
Turistička atrakcija
“Željela sam da se “odmorim” od normalnog svakodnevnog života. Vrijeme tako brzo prolazi, a mi ga ne koristimo i ne uživamo dovoljno u njemu. Odabrala sam pješačenje i planinarenje, jer se putuje sporo, a time je doživljaj okoline, ljudi i zemalja mnogo intenzivniji. Sultanovu stazu sam odabrala jer još nije toliko turistički popularna ali postoje mnoga sjajna područja za otkrivanje na ovoj istorijskoj ruti”, priča Meri za Novosti.
“Taj dio Evrope mi je još skoro nepoznat, nikada nisam bila u većini zemalja u koje sada putujem”.
Prije nekoliko dana je stigla u Beograd, što znači da je već pješke prešla 1.000 kilometara i da je skoro na pola puta. Poslije pauze i malo odmora, nastaviće dalje. Plan joj je da do avgusta dođe do Sultanove džamije, gdje je sahranjen Sulejman.
Trud radoznalih domaćina
“Ljudi ovdje su veoma otvoreni, veoma radoznali i oduševljeni onim što radim. Nevjerovatno je koliko su mi bili od pomoći, potrudili se oko mene, a da me ne poznaju. Stvarno cijenim to. Takođe, hrana je zaista ukusna i svako treba da je proba”, preporučuje sagovornica.
“Sa izuzetkom Hrvatske, posjetila sam glavne gradove zemalja kroz koje sam prošla. Mogu reći da malo i liče. Ali pored glavnih gradova, prolazim i kroz vrlo mirna mjesta i mala sela, kroz prelijepe predele”, kaže Meri i dodaje:
“Ne mogu reći šta mi se najviše dopalo, sve je na svoj način lijepo. Uživam u vremenu koje provodim sama i u razmišljanjima. Nije za svakoga, ponekad ne vidite ljude po cijeli dan. Ali onda je još ljepše stići u živahan grad. Mislim da je to dobra mješavina. Posebno mi se sviđaju široki pogledi koje skoro uvijek imate dok putujete. To me nekako raduje”.
Dnevno prelazi oko 20 kilometara, što nije nimalo lako. Za snalaženje ima “Gugl” mapu i mobilni telefon, za noćenje šator, i kako kaže – to je sve što joj treba.
“To je i iscrpljujuće na određeni način. Mjesec i po dana sam putovala pješke po svim vremenskim uslovima. Ali, iako sam obično umorna uveče, sljedećeg jutra sam ponovo u formi i spremna za još jedan dan planinarenja”, dalje će Meri.
Strah od životinja
“Ne plašim se ljudi, ponekad se samo plašim životinja kada prolazim kroz šumu. Roditelji i prijatelji su me podržali u ovome. Malo su zabrinuti, ali svaki dan smo u kontaktu, znaju gdje sam, gdje spavam”.
Do sada je Srbiju upoznala samo kroz Vojvodinu i Beograd i ne krije svoju impresioniranost zemljom.
“Prije svega, moram da kažem da Srbija nije mala zemlja i da je potrebno vrijeme da prošetate kroz nju. Ali ima mnogo toga da se otkrije. U poređenju sa prethodnim zemljama, pejzaž je mnogo brdovitiji, što mi se mnogo dopada. Pored toga, uvijek postoji toliko različitih i lijepih građevina koje možete otkriti u selima i gradovima, kakve ne možete da vidite u Njemačkoj”,priča ova djevojka puna života.
Meri je napravila sebi lični “pasoš” u koji pečate udaraju svi kod kojih dođe da predahne bilo da je u pitanju kamp, prodavnica ili neko prenoćište.
“To će biti moj suvenir sa ovog putovanja. Ovakva šetnja tjera da razmislite i malo usporite. To je lijep osjećaj. Takođe više cijenite male stvari u životu i često shvatate koliko u normalnom životu imate stvari koje nisu zaista neophodne. Sve što mi treba za pješačenje staje u ranac. To mi je dosta i ništa mi ne nedostaje”, poručuje Meri.
“Osim toga, uvijek postoji način da se nešto riješi, čak i ako ponekad ne izgleda tako ili je izuzetno teško. To najbolje shvatite kada ste sami i u nepoznatom. Kao da vam se otvore vidici”.
Nezavisneco.com
