Takmičari Džudo kluba Borac osvojili su četiri medalje na 1. Evropskom prvenstvu za djecu sa poteškoćama u razvoju, koje je prije nekoliko dana održano u Velikoj Gorici, a tom prilikom se Kristijan Suručić okitio zlatnom medaljom, Kenan Smailagić srebrnom, dok su Milan Mitrić i Filip Balaban osvojili bronzane medalje.
Inače, projekat “Inkluzivni džudo” pokrenuli su prije više od godinu dana treneri Mile Šikman i Mladen Vuković u saradnji sa centrom “Zaštiti me”, s ciljem da djeci sa poteškoćama u razvoju omoguće bavljenje džudo sportom.
Oni su u tu svrhu prilagodili tehnike i vještine džuda po propozicijama Specijalne olimpijade.
Edina Heldić Smailagić, majka dječaka sa poteškoćama u razvoju, za “Nezavisne” je prenijela utiske sa ovog takmičenja.
“Majka rudar, medaljoni i dijamant. Kada bi neko znao šta zaista znače naše medalje, još bi nam tri okačio oko vrata. Svakoj majci djeteta u izazovu bih okačila suncokret medaljon oko vrata kako bi se uvijek okretala ka suncu i radosti. Budi pozitivna, majko! Zatim, medaljon srce kako bi uvijek znala da je njena ljubav izvorni pokretač razvoja djeteta. Budi voljena i voli, majko! Treća medalja bi bila s oznakom koja aludira na rudare i rudarstvo. S obzirom na to da je posao rudara zaveden kao najteži, usudiću se reći da je biti prava majka djeci u izazovu teže od toga. Rudari mogu i promijeniti posao. Ja ne mogu i neću. Meni je ovo dato. Ja sam davno postala rudar i kopala sam i nogama i rukama prvo da doprem do njega, a onda kada sam došla do te plemenite i posebne rude, rad se nastavilo i nastavlja. Jedna sam od najboljih rudara koje ćete upoznati i to izgovaram bez imalo skromnosti”, prenosi Edina.
Navodi da se metaforički izražava ne bi li ljudi shvatili veličinu medalje.
“Rudarska je. Udarnička je. Dijelimo je zajedno i danas se odmaramo kao da smo izvukli tonu dijamanata iz neke rupe. Jesmo! Kada bolje sagledate moju metaforu, shvatićete da sam ja u pravu. Naša prva medalja je za mene jača od svih mojih titula, diploma, nagrada, napisanih knjiga i radova… Najradije bih uzela pet dana slobodno i slavila to na svoj način, ali to rudari ne mogu i ne smiju. Da sam tako radila, ne bih nikad iskopala dijamant i slavila mnoge uspjehe. Treneri su zajedno s nama kopali i istraživali mogućnosti pa su i oni dobili. Njima dodjeljujem medalju šarenih boja. Mozaik boja mi je asocijacija za slobodu i tolerantnost za različite. Bravo za naš klub, roditelje i trenere”, poručuje Edina.
U nastavku nam prenosi empatiju njenog sina u polufinalu koji je bio tužan kada je mislio da je povrijedio drugog dječaka.
“Kenanov prvi suparnik bio je dječak koji je teško podnio zahvat oko vrata i nedugo zatim je počeo da plače i pokriva uši rukama. Kenan ga je oborio na leđa, ali kada je vidio kako on plače i vrišti, zaplakao je i on. Odmah se odmaknuo. Stajao je nad njim potresen i empatičan. On se nije mogao dići. Treneri su dotrčali na teren i oni su, kao i ja, vikali istu rečenicu iako sa suprotnih strana. ‘Sve će biti dobro! Sve! Diši! Smiri se!’ Meni je došlo da utrčim da pomognem svom sinu da shvati šta se dešava, kao i dječaku koji leži na podu i čeka da ga prođe kriza… Ipak smo mi svi na jednoj strani. Ni Kenanu nije bilo lako kao ni njegovom partneru. Dotrčao mi je u zagrljaj i briznuo u plač. Kenan je plakao nakon pobjede zbog tog dječaka.
Vikao da on to nije htio da uradi, da nije htio da ga povrijedi. Jedva sam ga smirila. Za Kenana to nije bila pobjeda sve dok mu to mi nismo rekli. Jača od svega bila je njegova bol i empatija za suparnika! Htio je da traži dječaka da vidi kako je. Bio je uzrujan. Tražio da mu ja pomognem. U to su se uključile i žene iz Organizacionog odbora. Svi smo ga tješili i ukazivali da nije kriv. I ja sam plakala.
Objasnila sam mu da je to sportska igra i da je dječak dobro. Druga i treća borba su već tekle drukčije. I on i taj dječak iz Hrvatske, kao i svi drugi, pogotovo autistični, pobjednici su samim tim što su došli na evropsko takmičenje i pobijedili sve spoljne i unutrašnje ometajuće faktore koji se vežu za spektar autizma. Ja sam bila ponosna što sam svjedočila toj borbi i što se moj sin ponašao kao junak. Čak je dječaku nešto i govorio i probao da mu pomogne tim pogledom dobra i nježnosti koje on ima u obilju. Pravi junak je uvijek saosjećajan. On se toliko uplašio za ‘suparnika’ da sam mislila da je to kraj njegove borbe na takmičenju. Trener i ja smo ga ohrabrili i on se ponovo vratio u borbu. Poslije sam mu pokazala tog dječaka čisto da vidi da je on već srećan i nasmijan, da je sve u redu… Vicešampion Kenan! Hvala domaćinima iz Velike Gorice koji su nam pokazali šta je ljubav i pravo gostoprimstvo! Ipon i za susjede”, ističe Edina.
