Magazin Zanimljivo

Pretvara li nas novac u loše ljude?

WIRED je nedavno objavio zanimljiv članak o tome šta bogate ljude tjera da se svjesno udaljuju od onih koji zarađuju osjetno manje od njih i pretvara li ih to u ljude koji, kao što autor Christopher Ryan kaže, pate od “sindroma bogatih šupčina”.

Istraživanje koje je na univerzitetu u Torontu sproveo Stephane Cote i grupa njegovih kolega potvrdilo je da su bogati manje darežljivi od siromašnih. Međutim, rezultate ovog istraživanja treba proučiti detaljnije jer ovo ne možemo svesti na to da bogatstvo ljude čini škrtijima. Razmak koji stvaraju razlike u bogatstvu ono su što prekida prirodni tok ljudske dobrote.

Cote tvrdi da su oni s većim prihodima manje darežljivi samo ako žive u mjestima gdje je nejednakost velika. U situacijama kada su okruženi jednakima, bogati ljudi podjednako su darežljivi kao i svi ostali. Ukratko, skloni smo pomagati sebi sličnima što u pitanje dovodi teoriju da su bogati sebičniji od ostalih. Ako neko kome treba pomoć nije pretjerano drukčiji od nas, vjerovatno ćemo pomoći, ali ako su previše kulturalno ili ekonomski “udaljeni”, šansa da ćemo pomoći puno je manja.

Bogati i siromašni

Ta društvena udaljenost koja razdvaja bogate i siromašne relativno je nova pojava kod ljudi i upravo je to razlog zašto je toliko psihološki teško ignorisati gladne i siromašne. Potrebno je utišati unutrašnji glas koji poziva na pravdu i poštenje, ali to utišavanje dolazi s cijenom.

Isto tako, bogati ljudi često se susreću s ponudama svih vrsta i potrebno je znati kako reći “ne” jer za tom će riječi postojati velika potreba. No, odbijanje pomoći nije u našoj prirodi ili tako barem pokazuje istraživanje neuronaučnika Jorgea Molla, Jordana Grafmana i Franka Kruegera koji tvrde da je altruizam duboko usađen u nama. Naime, njihovo istraživanje pokazuje da satisfakcija koju izaziva altruizam nije rezultat onoga što kulturološki povezujemo s dobročinstvom, već razvijene arhitekture ljudskog mozga.

Kada su učesnici studije trebali staviti interese drugih prije svojih, proradio je onaj primitivni dio mozga koji inače povezujemo s hranom i seksom. Ipak, valja dodati da, nezavisno o našim urođenim predispozicijama dobročinstvu, postoji i snažan uticaj okruženja. Djeca iz imućnijih porodica i u istom su eksperimentu bila daleko manje sklona dijeljenju od djece iz ne toliko bogatih porodica.

Rade to jer mogu

Psiholozi Dacher Keltner i Paul Piff pratili su jedno istraživanje i došli do zaključka da su vlasnici skupocjenih automobila skloniji preuzeti prednost od onih u skromnijim autima. Nakon što su u svoj eksperiment uključili i pješake, otkrili su da vozači jeftinijih auta poštuju prednost dok su vlasnici skupljih auta u 46,2 posto slučajeva nastavili voziti. Druge studije pokazale su da su bogatiji skloniji varanju u računarskim igrama (tokom eksperimenta su tvrdili da su pobijedili u igri u kojoj je pobjeda nemoguća), laganju tokom pregovora, opravdanju neetičkog ponašanja na radnom mjestu, a kad su na kraju eksperimenta na izlaz stavili zdjelu bombona s natpisom da će sve što preostane biti poklonjeno djeci u obližnjoj školi, bogati su uzeli više bombona.

Nadalje, neka druga istraživanja pokazuju da su bogatiji skloniji tome da izađu iz trgovina sa stvarima koje nisu platili ili se ponašaju neodgovorno na raskrsnicama. Naravno, za to postoji sasvim logično objašnjenje jer kad imate novac za kazne i advokate, lakše je dopustiti neka ponašanja koja ne djeluju toliko rizično.

Bitno je istaknuti i da oni s manjim primanjima daju više novca u dobrotvorne svrhe iako bi američki bogataši mogli imati više koristi od poreznih olakšica.

Postoji razlog za ovi ignorisanje tuđe patnje. Stručnjaci tvrde da se radi o psihološkoj adaptaciji na nelagodu izazvanu ekstremnim socioekonomskim razlikama. Michael W. Kraus i njegovi kolege otkrili su da bogati ljudi imaju veći problem s čitanjem emocija s lica. I ne radi se o tome da im je manje stalo, jednostavno ne vide određene znakove.

Postoji opšteprihvaćeno uvjerenje da su neke karakteristike psihopata kao što su nemilosrdnost i ograničena fokusiranost na uspjeh dobrodošle u svijetu biznisa što znači da je u kategoriji ljudi predodređenih za uspjeh i velik broj onih koji imaju naglašenije psihopatske karakteristike. No, u svijetu u kojem dominira nemilosrdnost, oni koji imaju deblju kožu ostvariće i veći uspjeh, a čak i ako po prirodi niste nemilosrdna osoba, to je nešto što ćete morati postati želite li opstati.

“Dovoljno da mogu sve, ali ne i dovoljno da ne rade ništa”

U eseju “Ekstremno bogatstvo je loše za sve, a posebno za bogate” Michael Lewis je primijetio: “Počinje se činiti da problem nije to što na ugodnijoj strani nejednakosti završavaju moralno nesposobni. Problem je u samoj nejednakosti koja podstiče hemijsku reakciju u privilegiranoj manjini. To im mijenja mozak i čini ih manje osjetljivima na probleme bilo koga osim njih samih ili ih pak sprječava do iskuse moralni sentiment potreban da biste bili pristojan građanin.”

Jedan od eksperimenata uključivao je i igranje Monopola, a pravila su bila takva da je jedan igrač od samog početka imao finansijsku prednost u odnosu na druge igrače i svi su te neravnopravnosti bili svjesni. Međutim, zanimljivo je da su bogati igrači, u slučaju pobjede, bili skloniji svoj uspjeh pripisivati svojim “nevjerovatnim vještinama” ili strategiji, a ne činjenici da su započeli s osjetnom finansijskom prednošću nad saigračima.

Ovo, kao i mnoga druga istraživanja pokazuje da, s porastom bogatstva, pada saosjećanje i empatija, a raste osjećaj privilegiranosti.

Izuzeci uvijek postoje. Mnogi bogati ljudi raspolažu s dovoljno razuma da shvate sve prednosti i nedostatke koji dolaze s bogatstvom. No, većina njih ima skromno zaleđe i jasno im je da veliko bogatstvo dolazi s hendikepom. Upravo zato mnogi milijarderi poput Chucka Feeneyja, Billa Gatesa i Warrena Buffeta ne namjeravaju sav novac ostaviti svojoj djeci.

Buffet je jednom prilikom izjavio: “Svojoj djeci namjeravam ostaviti dovoljno da mogu sve, ali ne i dovoljno da ne rade ništa.”

Desetine vijekova življenja prema izreci “pohlepa je dobra” oduzela su osjećaj srama koji bi trebao dolaziti kada ste se okoristili neopisivo ekstremnom ekonomskom nejednakošću. Institucije na sve moguće načine pokušavaju opravdati neljudski ekonomski sistem i nanovo poslati poruku da će novac donijeti zadovoljstvo i sreću. No, 300 hiljada godina iskustva naših predaka jasno nam daju do znanja da nije tako.

Sebičnost je možda bitna za civilizaciju, ali to pred nas stavlja pitanje ima li civilizacija koja je toliko izvan doticaja s našom razvijenom prirodom uopšte smisla za ljude koji u njoj žive. 

Slične objave

Nova analiza: “Ljudska civilizacija će vjerovatno nestati do 2050. godine”

J K

Veza Irine Shayk i Bradleyja Coopera je gotova?

J K

Da li će osuđeni pedofil zaraditi stotine hiljada funti od „Džokera“

V.R.

Ostavite komentar