Ja tako mislim / Posuđeni komentar

GORAN DAKIĆ: Pet stotina udaraca

Piše: Goran Dakić


foto: Siniša Pašalić


Prošle sedmice obilježeno je pet stotina dana od početka okupljanja građana i članova grupe „Pravda za Davida“ koji traže istinu o ubistvu dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića.

Stotinu puta sam želio da pišem o svemu što se dešavalo na Trgu, kod Hrama ili podno Kastela, ali nisam udario ni slova. Izvještavao sam, prenosio, trčao za Davorom Dragičevićem, kisnuo u noći pred Novu godinu.

Počeo sam neke tekstove, ali nijedan nisam završio. Nisam znao na koju stranu da udarim, a nisam želio da ponavljam sve ono što je već rečeno i napisano. Htio sam da se obračunam s onima koji su ismijavali one koji su šetali, ali, eto, nisam.

Bio sam tu kada je specijala krenula u trk; bio sam tu kada je krenulo razbijanje ostataka „Pravde za Davida“; bio sam tu kada su „kornjače“ krenule i sa jedne i sa druge i sa treće strane. Jednom rukom sam držao akreditaciju, drugom telefon.

Bio sam tu i kada je Davor kleo. Kada je prijetio i obećavao ono što se ne obećava. Kada je zatirao sjemena i kopao nove grobove. Kada je bacao kletve i potezao najgore uvrede. Kada je optuživao i presuđivao.

Bio sam tu kada je uhapšen, bio sam tu kada je doveden u Tužilaštvo, bio sam tu kada je pušten. Bio sam tu kada je poveo ljude do RTRS-a, do Karanovog stana, do „Krašovog“ parkinga“. Bio sam tu i vidio sam ljude koji traže odgovor na dva pitanja.

Bio sam tu kada je „Pravda“ sabijena do kanalizacije. Bio sam tu kada je Davor legao na komad zemlje na kojem je mjesecima prije ležao njegov mrtvi sin. Bio sam tu kada je sa svijećom hodao pred specijalcima. On sa svijećom, oni sa pendrecima.

Bio sam tu kada je policija opkolila Hram. Kada su legitimisali novinare i obarali starije. Kada su popovi zaključali vrata. Kada su molitve protjerane iz porte. Kada niko nije mogao da sjedne na klupice pred Hramom, a da ne bude osumnjičen.

Bio sam tu i kada je otkopano Davidovo tijelo. Kada je njegova majka pokušala da priđe grobu, a nije mogla. Kada su izvadili tijelo iz jednog i prebacili ga u drugi kovčeg. Kada su sanduk zavarili i odvezli ga.

„Pravda za Davida“ je dobila pet stotina udaraca. O Davidu se više i ne priča. Bar ne onako kako se pričalo prvih tri stotine ili četiri stotine dana. Kao da nije ubijen i položen u govna. Razbijanje koje je krenulo noć pred Novu godinu uspješno je okončano.

Ko je ubio Davida? Jedni kažu da ga je ubila vlast, drugi tvrde da su ga ubili stranci. Zašto je David ubijen? To ni jedni ni drugi ne znaju. Ili bar o tome ne govore. Bojim se da će tako i ostati. Što znači novih pet stotina udaraca. I još pet stotina. I još pet stotina. Dok ne ostane samo godišnjica.

Piše: Goran Dakić za izvor.ba

Slične objave

VEDRANA RUDAN PONOVO „ZAPALILA“ REGION: „Hrvati su GLUP NAROD, stalno p*še priču kako su Srbi ti koje moramo da mrzimo“

M.

PA OVO JE GENIJALNO: Morate da pročitate otvoreno pismo Miša Vujovića predsjednici Hrvatske!

M.

Da li su mobilni telefoni uništili čitavo pokolenje?

Z.K

Ostavite komentar