Ja tako mislim / Posuđeni komentar

SLOBODAN POPADIĆ: Belaj u Stambolu

Piše: SLOBODAN POPADIĆ

foto: Dejan Božić

Možete li zamisliti Redžepa Tajipa Erdogana da na aerodromu Mahovljani postrojenu srpsku gardu pozdravlja riječima: Pomoz’ bog, junaci! Ja ne mogu. Ne zato što Erdogan nikada neće sletjeti u Laktaše, već zato što Turčin nikada neće osjetiti potrebu da Srbe pozdravi našim tradicionalnim pozdravom, pa makar došao da nas moli za život. Postoji nešto važnije od života. Tako nas nije pozdravio ni Sergej Lavrov.

Milorad Dodik je, u svojoj prvoj posjeti Turskoj, tamošnju gardu pozdravio s „merhaba, asker“ ili „pozdrav, vojnici“. Nakon te dvije riječi mogao je Dodik da priča šta hoće, mogao je da nas uvede u Zajednicu opština turskog svijeta, pa čak i da nas poprijeko, preko Turske, uvede u NATO – ništa više nije bitno. To „merhaba“ je bilo događaj dana, riječ koja je sebi zacementirala put na naslovnicama medija, naročito u Federaciji. Dodik i merhaba. Jedno kraj drugog. Treba li nam bolji odgovor na pitanje da li je takav potez bio ispravan?

Da se razumijemo, nema ničeg spornog u tome da se predsjedavajući Predsjedništva tako bijedne zemlja kao što je BiH pokloni pred liderom i gardom ekonomske i vojne velesile kao što je Turska. Nema niček novog u tome „merhaba, asker“, jer je to svojevremeno u Ankari učinio i Dragan Čović. Jedini je problem što je to ovaj put izgovorio Milorad Dodik lično. Najveći Srbin od svih nas, čovjek koji Republiku Srpsku voli više nego svih ostalih njenih milion stanovnika zajedno, čovjek koji je svakog srpskog opozicionara koji se marak uslikao s muslimanom krstio u „izdajnika“, pa bio to i Mirko Šarović koji je dogovarao sporazum o trgovini s Turskom, koga je Dodik na kraju potpisao. Dodik mrzi riječi koje u sebi imaju slovo „h“.

Bude li ovo preostale opozicije imalo pameti, ta riječ „merhaba“ mogla bi da obilježi ostatak Dodikove političke karijere, jednako kao što Mladen Bosić sa svog imena nikada neće moći da spere ono „probosanski“ kojim ga je u sred Sarajeva počastio Šaćir Filandra: „SDS je danas vodeća opoziciona partija u Republici Srpskoj koja formira blok stranaka sa jasnom probosanskom političkom agendom“. Baš zato je Bosić posljednji insan na dunjaluku koji je pozvan da proengleniše o Dodikovom belaju u Stambolu.

Šta se to promijenilo u odnosu Srba i Srpske prema Turskoj? Prije samo nekoliko godina ta zemlja je imala „navijačku“ politiku u BiH u korist Bošnjaka, stvarala „unutarnu“ državu, bila je nosilac neoosmanizma i Zelene transverzale, radila o glavi RS. Bjesnili bismo svaki put kada Erdogan ponovi da mu je BiH Alija Izetbegović ostavio „u amanet“.

Sada je to država s kojom želimo da zadržimo „dobre odnose“, koja nas tjera u NATO, ali se ne ljutimo, jer „razumije naše razlike po tom pitanju“. Zemlja s kojom pravimo autoput.

Da li se možda promijenio div s Bosfora i odjednom zavolio Srbe, jednako kao i Bošnjake? Ne. Tamo su i dalje Erdogan i njegova politika. Biće da smo mi ponovo progutali knedlu, možda dobili po prstima od Beograda ili čak Moskve, odakle, svaki iz svog razloga, duvaju topli vjetrovi ka Turskoj. Da li Dodik traži saveznike na Istoku, kada ga je već Zapad stavio na čekanje ili je nekim čudom ekonomske interese Srpske stavio na prvo mjesto?

Šta god da je, zbog Dodikovog ponašanja u Ankari, Bakiru Izetbegoviću je toplo oko srca, ali će takav potez ipak biti predstavljen (ili već jeste) kao velika srpska pobjeda, pobjeda SNSD. Da se vlasi ne dosjete, već je plasirana priča kako je predsjedavajući Predsjedništva BiH od ljudi iz najbližeg Erdoganovog okruženja čuo da je Mladen Ivanić svojevremeno obećao uvesti BiH u NATO. U sve je moguće povjerovati osim da Erdoganovi ljudi od povjerenja hodaju okolo i Miloradu Dodiku tračaju Mladena Ivanića. Tobe ja Rabbi.

Piše: SLOBODAN POPADIĆ za izvor.ba

Slične objave

ĐORĐE VUKOVIĆ: Zabranjeni grad

Z.K

DARKO MOMIĆ: Pravda za crkvu

Z.K

Koliko nas koštaju “dvorske lude”?!

M.

Ostavite komentar