Kako zaista izgleda liječenje narkomanije pomoću religije – kad ti SPC okrene leđa

Objavljeno: 9.11.2018.


Priča Božidara Dragutinovića, čovjeka koji je iz pakla heroina uspio da se spase u ozloglašenom manastiru Crna Reka, podigla je puno prašine i prije nego što je emitovana – a tek je nakon emisije postalo u potpunosti jasno šta se zaista dešavalo.




“Jednom sam čekao početak nekog filma ispred valjevskog Doma kulture, društvo je kasnilo, ja sam stajao sam, ovolicni mali. I kad se društvo pojavilo, ja sam porastao. Nesigurnost, to je bilo kod mene , nesigurnost i dokazivanje”, tim riječima započeo je svoju ispovjest Dragutinović u sinoćnoj emisiji “Život priča”.

Život u laži, krađi i zavisnosti od heroina trajao je predugih 14 godina, a sve je počelo u Valjevu 80-ih, u vrijeme panka i roka kada je heroin bio mnogima na dohvat ruke.

U emisiji je pričao o tome kako se izliječio uz pomoć molitve, kako je živeo sa spoznajom da je bio loša osoba dok se drogirao, kako nije znao kakav je kad je strejt jer nije sebe poznavao i kako izgleda to suočavanje sa samim sobom?

– Gledali smo “Goli u sedlu”, čitali “Mi djeca sa stanice Zoo” i umjesto da djeluje preventivno, djelovalo je potpuno pogrešno, svi smo se pozaljubljivali u onu klinku. Naravno krenulo je, kao “probaću, pametniji sam ja”. Počelo je sa travom, vrlo brzo heroin, u krizama alkohol i lijekovi. Poslije 14 godina drogiranja i kriza, počeo sam samo da čeznem da nađem mjesto gdje ću se odmoriti – ispričao je Božidar.

Više od 20 puta pokušavao je da se “skine”, odlazio na neuropsihijatriju u Valjevu, ali bezuspješno. Roditelji su godinama ignorisali njegov problem, tražeči alibi u mladosti i ludim godinama. Božidarova majka je tek nakon osam godina primjetila da joj krade zlato i novac.

– Prva kriza izgledala je kao neka vrsta malaksalosti. Kada sam uzeo to što sam trebao da uzmem, osjetio sam se bolje i rekao sebi: “Pa ja bih ovo mogao da radim svaki dan” – objašnjava Tatjani Vojtehovski.

U trenucima potpune izgubljenosti, utjehu je potražio u manastiru Crna Reka, koji je godinama unazad ozloglašen zbog nasilnih metoda, koje su na kraju dovele i do jedne velike tragedije. Dopalo mu se to što je odmah nakon dolaska osjetio da mu ništa nije potrebno da bi se dobro osjećao. Tada je u manastiru bio i otac Branislav Peranović sa osam štićenika. Kasnije se taj broj znatno povećao, međutim jedan tragičan događaj promijenio je sve.

Sveštenik Branislav Peranović, koji je pomagao štićenicima da se izliječe, počeo da prekomjerno “upotrebljava silu u liječenju” davne 2006. tvrdi Božidar, ali je s godinama postajalo sve gore. Crna Reka je došla u fokus javnosti nakon što je objavljen snimak batinanja lopatom, kada je otac Peranović svojom surovom metodom 2012. ubio Nebojšu Zarubca.

Život priča

Nakon toga je osuđen na kaznu od 20 godina zatvora, a pokojni Nebojša koji je umro od posljedica batina koje je pretrpio bio je Božidarov prijatelj. Kako kaže, iako je više puta upozoravao oca Peranovića da je pretjerao u upotrebi sile i da će se sve loše završiti, nije uspio da ga spriječi u najgorem. Zbog smrti prijatelja osjećao je veliku grižu savjesti. Na pitanje Tanje Vojtehovski da li je crkva bila upoznata da otac Peranović tuče štićenike pod alibijem: “ne bijem ja, Bog bije”, Božidar kaže da je bila upoznata sa detaljima.

Mediji: Štićenik se ugušio nakon zadobijenih 50-100 udaraca motkom
Nebojša Zarubac

– Često me grize savjest zbog toga. Nekoliko nas koji smo mogli da pričamo sa njim o tome, pa čak je i on sam nekoliko puta rekao da sve to neće izaći na dobro – priča Božidar.

Božidar je nakon svog izlječenja riješio da ipak nastavi da pomaže drugima. Pošto se udruženje Crna Reka sastojalo od četiri imanja na kojima su se radno-okupacionom terapijom liječili zavisnici, on je preuzeo brigu o jednom od centara “Preobraženje” na planini Cer. Mežutim, kada je Crna Reka zvanično zatvorena, “Preobraženje” ostaje prepušteno sebi.

Ostali su bez podrške SPC, pa su tako uslovi trenutno takvi da često dolazi do gašenja struje i telefona, a budući da se ljudima koji tamo dođu u potrazi sa izlječenjem ništa ne naplaćuje, jedini izvor prihoda jeste novac koji pojedine porodice daju svojevoljno. Iako su se u više navrata obraćali SPC, nikad nisu dobili nikakvu pomoć.

Related image
Manastir Crna Reka

– Nikada nismo ostali gladni, ali se desi da nam se zalihe svedu na minimum – priča Božidar. Uprkos svemu, on smatra da je njegova “dužnost i obaveza prema bogu” da nastavi istim putem i da nastavi da pomaže ljudima.

– Nikada više ne bih ono uradio. A to mogu da uradim samo ako bih mrzio sebe. Eto – zaključio je Božidar.

Izvor: Noizz.rs

Komentariši

Vaš e-mail neće biti objavljen. Podaci koji su neophodni obilježeni su znakom *