Ovo su najsumanutije kolekcionarske zbirke

Objavljeno: 16.4.2018.


Sakupljanje šibica, čačkalica, pa čak i zuba poznatih ličnosti djeluje još i smisleno u poređenju sa slučajem njujorškog ljekara koji je prikupljao fotografije izvršenja smrtnih presuda, ili kolekcionara konopaca za vješanje koje su koristili dželati.




Nasuprot italijanskom ljubitelju knjiga, koji je sačinio biblioteku najdosadnijih djela na svijetu i umalo poginuo od ruke razjarenog autora čiji je primjerak uvrstio u zbirku, nasljednici jednog njemačkog korektora, koji je sakupljao pravopisne greške slavnih književnika – odlično su unovčili ovu bizarnu kolekciju.

Uporedo sa kolekcionarima koji sakupljaju vrijedna umjetnička djela radi uživanja, ali vrlo često i da bi dobro zaradili, postoje i oni za koje je sakupljanje prava opsesija – njihove zbirke rijetko kada mogu da se unovče, iako su neki od njih spremni da troše sopstveni novac kako bi „zadovoljili strast koja ih doslovno proždire“, piše u svojoj knjizi „Istorija ljudske gluposti“ Pol Tabori, doktor političkih i ekonomskih nauka, publicista i novinar. To su ljudi koji sakupljaju brave, ključeve, kućna zvonca, ili štapove, lule, programe pozorišnih predstava, posmrtnice, jelovnike… U Parizu je svojevremeno živio čovjek koji se proslavio kao – sakupljač čačkalica, dok je neki husarski pukovnik iz Beča stvorio zbirku od 200.000 olovnih vojnika.

Ima i sakupljača modnih predmeta, poput šešira, ogrlica, perika, rukavica, džepnih maramica, lepezi, kopči, naramenica, steznika, cipela… Doduše, neke od tih zbirki su bile veoma vrijedne za istoričare mode, modne kretore i umjetnike. Tabori navodi primjer jednog Njemca koji je sakupio zbirku od 32.000 komada dugmadi iz svih razdoblja i svih zemalja svijeta, sa odjeće svih staleža i zanimanja. Uz svako dugme stajali su podaci ne samo o kaputu kojem je pripadalo, nego i o kući i gradu u kojem je živio vlasnik tog kaputa. Zbirka svjedoči kako se, na primjer, mijenjala moda u tom odjevnom detalju tokom 18 veka, pa je sadržala dugmad sa ugraviranim slovima voljene osobe čije se ime čitalo na stomaku vlasnika kaputa, dugmad sa različitim simbolima ili znamenitim građevinama, ali i ona iz doba revolucija, poput francuske, sa ugraviranom giljotinom.

Biblioteka najdosadnijih knjiga
Sakupljači etiketa sa šibica su imali čak i svoju međunarodnu izložbu, koja se održala 1935. u Stokholmu i na njoj je bilo 16.000 različitih primjeraka, odabranih iz mnogo većih zbirki. Ovakvim pasijama su bili podložni i oni iz najvišeg društva, pa je ostalo zabilježeno da je Čulalongkorn, kralj nekadašnje kraljevine Sijama, umalo završio pod autobusom kada je u Londonu nesmotreno pretrčavao ulicu, ugledavši na drugoj strani trgovački izlog sa kutijom šibica za kojom je odavno tragao. Kolekcionarska manija je vladala i za malim, lijepo štampanim kartonima sa nazivima firmi, koji su se ubacivali u kutije za cigarete, a jedan sakupljač je uspio da prikupi čak 60 miliona takvih kartona!

Sve to djeluje smisleno prema odluci nekog Parižanina da sakuplja iznošene baletske papučice djevojčica iz baletske škole (danas bi vjerovatno bio pod sumnjom istražnih organa). Francuski kompozitor Antonen Luj Klapison je, pak, prikupljao zviždaljke koje su koristili gledaoci u pariskim pozorištima da izraze svoje negodovanje povodom neke predstave, dok se jedan njemački korektor specijalizovao za sakupljanje pravopisnih grešaka u rukopisima na kojima je radio. Zbirku je upotpunjavao pune tri decenije, a naročito mu je bilo stalo do onih primjeraka sa pravopisnim greškama poznatih književnika.

Kada je umro, njegovi nasljednici su pronašli u njegovom stanu hrpu papira i već su hteli da je bace, kad su slučajno shvatili šta imaju u rukama. „Treba spomenuti da je on doslovno krao iz rukopisa poznatijih pisaca one listove na kojima su bile pravopisne greške“, piše Tabori, „pa ne čudi da su nasljednici prodali ovu zbirku na aukciji za visoku sumu. Tako se barem neka monomanija pokazala unosnom“.
Nešto drugačiji književni rasplet je proistekao iz strasti koju je gajio Italijan Rio Kaseli, koji je četvrt vijeka stvarao biblioteku najdosadnijih knjiga na svijetu. Da bi u tome uspio, morao je da prelista cjelokupnu svjetsku književnost. Kolekcija se, na kraju, sastojala od 8.600 djela, među njima i onih koja su pohvalili kritičari i predstavljala su obavezno štivo u gimnazijama i na univerzitetima. Kaselijeva zbirka je bila privatna, ali kad se jednom pročulo da su na njenim policama i djela jednog slavnog, a još uvjek živog pisca, umalo nije došlo do tragedije. Razjareni autor je pozvao nesrećnog bibliofila na dvoboj, ali je spor ipak riješen bez krvoprolića. Kaseli je od tog dana, međutim, zabranio pristup svojoj zbirci bez izuzetka, pa su najdosadnije knjige svijeta od tada razveseljavale samo svog vlasnika, ako ima smisla upotrebiti takvu riječ.

Šta sve čovek ne čini u interesu nauke
Postoji zaseban skup kolekcionara koji bi se mogli nazvati „manijacima relikvija“. Kamilo Švarc, poznati varijetetski umjetnik, sakupljao cvijeće ubrano s grobova slavnih ljudi, dok je jedan kolekcionar donekle sličnih sklonosti kupio za veliki novac zub generala Peršinga, komandanta američkog ekspedicionog korpusa u Francuskoj u Prvom svjetskom ratu, i to od Peršingovog zubara. Kada je general čuo za to, strahovito se naljutio, pa su zato neki njegovi oficiri krenuli u potragu za zubom, nadajući se napretku u karijeri. Peršing je, tako, za samo tri nedjelje dobio nazad ravno 370 „svojih“ zuba.

Poznato je da je tokom 18. vijeka pravi modni hit među plemstvom bilo sakupljanje ljudskih lobanja, koje su „krasile“ pisaće stolove, noćne ormariće ili su služile kao svijećnjaci, ali to nije ništa u poređenju s opsesijom njujorškog ljekara F.V. Dejvidsona, koji je živio u 20. vijeku a sakupljao je fotografije na kojima se prikazivalo izvršenje smrtnih presuda. Predani humanista je do 1930. godine stvorio zbirku od dvije hiljade takvih fotografija, tvrdeći da to čini u interesu nauke. Njujorški ljekar neuobičajenih interesovanja imao je i dostojnog prethodnika – engleskog lorda Selvina, koji je stalno „visio“ u blizini Tajberna u Londonu, tadašnjeg gubilišta, kako ne bi propustio nijedno vješanje.

Da trojka bude kompletna, Tabori pominje i Tomasa Tervita, koji je živio početkom 19. vijeka, a sakupljao je dželatske konopce za vješanje. Njegova je zbirka bila zaista nesvakidašnja. Najstariji primjerak u njoj, pravo malo „blago“, poticao je iz 14. vijeka, a radilo se o konopcu kojim je obješen Tomas Blant, engleski plemić pogubljen zbog veleizdaje. Tervitova zbirka bila je vrlo raznolika, pa su se u njoj nalazili konopci koji su presudili raznim političkim osuđenicima, „običnim“ kriminalcima, pa čak i životinjama koje su osuđivane u bizarnim sudskim procesima. U Blantovoj zbirci nalazili su se i svileni konopci kojima su lišavali života plemiće, jer su pripadnici ovog staleža imali povlasticu da budu obješenii konopcem od finog, a ne od nekog „prostog“ materijala.

Tabori ocjenjuje da bi titulu nejbeskorisnije zbirke, možda ipak mogla da ponese ona koju je stvorio američki kolekcionar Frenk Damek. On je 1870. godine odlučio da prikupi jedinstveni špil karata za igranje, sastavljen isključivo od karata koje će pronaći na ulici„Mora mu se priznati da je, uprkos ludačkoj ideji, pokazao neshvatljivu upornost“, piše kolekcionar ljudske gluposti. U početku je prikupljanje teklo prilično dobrim tempom, pa je Dameku nakon deset godina nedostajalo samo 15 karata da kompletira špil, ali su onda krenule teškoće. Godinama je pokušavao da prikupi preostale karte, dok jednog dana nisu nedostajale samo tri: karo trojka, pik dvojka i tref žandar. Nakon još nekoliko godina, nedostajao je još samo tref žandar. A onda, dvije decenije pošto je započeo svoj sakupljački poduhvat, jednog nezaboravnog trenutka 1890. godine, napokon mu se nasmiješila sreća. U nekoj ulici našao je i tog tref žandara, jedinu kartu koja mu je nedostajala da upotpuni špil, pa je čikaški kolekcionar konačno ispunio svoj životni san. Šta je bilo sa Damekovom zbirkom nakon njegovog života i da li je, možda, završila na ulici – ne zna se.

Izvor: Bif

Komentariši

Vaš e-mail neće biti objavljen. Podaci koji su neophodni obilježeni su znakom *