1915. ponuđena Velika Srbija

Objavljeno: 3.8.2017.

Ministar inostranih poslova Srbije Ivica Dačić danas je izjavio da je Jugsolavija bila „najveća greška i tragedija srpskog naroda“, ističući pritom da bi za Srbiju i Srbe bilo bolje da je tokom Prvog svjetskog rata prihvaćen Londonski ugovor, kojim je bilo predviđeno stvaranje Velike Srbije.

Danas se među mnogobrojnim srpskim političkim i intelektualnim krugovima, posebno onim nacionalističke provenijencije, često može čuti ova teza kako je Srbija istorijsku grešku napravila kada je tokom i nakon Prvog svjetskog rata umjesto Velike Srbije odlučila stvoriti Jugoslaviju.

Ali, šta je tačno podrazumijevao Londonski ugovor i zašto je na kraju bio odbijen?

Londonski ugovor je tajni ugovor između Antante i Italije, zaključen 26. aprila 1915. u Londonu, kojim je bilo predviđeno da Italija dobije „pokrajinu Dalmaciju u njenim tadašnjim administrativnim granicama“ do rta Ploča, sa najvećim dijelom ostrva. Iz činjenica da je italijanski posjed sjeverne Dalmacije razdvojio hrvatsko od crnogorskog primorja, kao i pomena „oblasti koje interesuju Srbiju i Crnu Goru“, jasno je proizlazilo da Antanta namjeravala da stvori zasebnu hrvatsku državu, a Srbiju i Crnu Goru da proširi.

Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije.

Slijedom ugovora, je takođe obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju – koja u pregovorima nije učestvovala – o tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. avgusta 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata.

Za ulazak u rat i izdaju Centralnih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije (što je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapalu, 1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumuniji Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije.

Tokom pregovora i srpska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posno u Dalmaciji. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija.

Prema informacijama, koje je član Jugoslovenskog odbora Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerovatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom.

Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u aprilu 1915., kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski ugovor te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Spoznaja o posljedicama koje bi proizlazile iz realizacije Londonskog ugovora bila je odlučna za hrvatski pristanak na ulazak u Jugoslaviju.

Srbija je takođe na kraju odlučila da ne prihvati ovaj ugovor i da umjesto toga krene putem stvaranja Jugoslavije. O motivima tada regenta Aleksandra Karađorđevića i tadašnjeg šefa srpske vlade Nikole Pašića da se odluče za Jugoslaviju umjesto Velike Srbije uveliko se raspreda, no nekoliko je ključnih razloga koji su prevagnuli.

S obzirom da je Srbija kao članica Antante imala vojsku i neuporedivo superiorniju pregovaračku poziciju od Hrvata i Slovenaca koji su se borili na strani Austrougarske, mogli su i diktirati i uređenje buduće države.

Aleksandru je u datom trenutku bilo daleko primamljivije da bude vladar velike unitarne monarhističke Jugoslavije u kojoj će najveći dio vlasti bio skoncentrisan u njegovim rukama, nego dosta manje Velike Srbije.

Takođe, važna je činjenica da kralj Aleksandar zaista jeste bio projugoslovenski orijentisan i kao jedan od ciljeva tokom Prvog svjetskog rata zadao je i sebi „oslobođenje ostale južnoslavenske braće“.

Pored toga, razlozi za stvaranje Jugoslavije bili su i ekonomski, s obzirom da su se najrazvijenija industrija i posebno, finanijski sektor, nalazili na teritoriji sjeverne Hrvatske i Sloveniji bez kojih bi Londonskim ugovorom Srbija ostala.

Treba takođe napomenuti da, uprkos današnjem fetišiziranju od strane srpskih nacionalističkih krugova, Londonski ugovor nikada nije bio zaključen dokument, te se radilo samo o nacrtu i incijalnoj ideji kako iscrtati nove evropske granice nakon rata.

Danas, gotovo 100 godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata lako je biti general poslije bitke, no u tadašnjem trenutku i srpskoj i hrvatskoj strani Jugoslavija je izgledala kao najbolje rješenje.

(SB)

Komentariši

Vaš e-mail neće biti objavljen. Podaci koji su neophodni obilježeni su znakom *